Režiram zato što volim ljude

28. kolovoza, 2003.

Pjer Žalica (1966., Sarajevo) radi kao asistent na Akademiji scenskih umjetnosti. Režirao je u kazalištu, do sada je snimio nekoliko dokumentarnih filmova i kratki igrani film “Kraj doba neprijatnosti”. “Gori vatra” je njegov igrani prvijenac i nagrađen je Srebrnim leopardom na nedavno održanom festivalu u Locarnu.

- Sada je sve u redu: svi vole, fotografiraju, snimaju, pitaju za mišljenje, sve vezano za ovaj film izgleda prekrasno, ali je li Pjer Žalica zadovoljan filmom “Gori vatra”?

- Zadovoljan sam onim što je film za ovih nekoliko dana prikazivanja postigao, njegovim rezultatima. Zadovoljan sam svime što je urađeno na filmu: fotografijom, glumcima, statistima, scenografijom, obožavam soundtrack, ali kad gledam film danas, vidim niz grešaka u njemu. Kad danas gledam neke stvari u njemu, najradije bih to napravio drukčije, premontirao ili izbacio, ali – na sreću filma, izgleda – te su stvari ostale takve kakve jesu. No, opet mi izgleda da ima previše detalja koje bih mijenjao.

- Ovaj film baštini tradiciju najboljeg iz bosanske kinematografije. Kako ti je uspjelo da uhvatiš tu atmosferu, pozitivnu energiju koja doslovno izbija iz platna?

- Ja sam redatelj zbog toga što strašno volim ljude. To je deviza koju je jedan dečko ispalio na prijemnom za Akademiju i ja sam bezrezervno bio za to da se on primi. Radio sam s ljudima s kojima sam živio, u mom slučaju je samo tako moguće. Želio sam napraviti ekipu koja će napraviti dobar film i uspjelo mi je, jer su to ljudi s kojima sam živio i odrastao. Film mora imati ljude koji ga vole, glumci tu moraju voljeti igrati, producent mora umrijeti da napravi taj film, a ne da gleda da uštedi tamo gdje ne treba i ne ukrade neku sitnu paru. Ne trebaju mi glumci kojima moram sve objašnjavati, ne želim kostimografa koji će biti krojač, uvijek želim biti okružen ljudima koji imaju ideje, koji će iznositi neke prijedloge za koje ću ja reći “u redu je” ili “nije u redu”.

- Nastavljen je kontinuitet velikih nagrada koji je započeo s “Ničijom zemljom”. Srebrni leopard iz Locarna i nagrade iz Sarajeva nisu ono na čemu će ostati “Gori vatra”.

- Mi uvijek malo pretjerujemo, iako sam siguran da nama takvih stvari treba u životu. Danas je u svijetu tako da kad kažeš Bosna, kao da si rekao – tumor na mozgu. Upravo sam u Locarnu bio u situaciji u kojoj su mi ljudi na tamošnjem festivalu govorili da su se dvoumili da li da idu na projekciju bosanskog filma, jer su nužno očekivali da je tematika ratna. Što se “Ničije zemlje” tiče, to je dobar film koji je pokupio sve što je zaslužio i mi smo se tome silno radovali. Druga stvar, mi ne dolazimo iz tradicije koja traje u zadnje dvije godine: ova kinematografija traje 50 godina i ja ni u čemu ne bježim od nje, ja želim da se na sve načine “nakačim” na to. Evidentno je da se energija crpi iz talenta, a mi smo pokazali da talenta imamo. “Ničija zemlja” je učinila sjajnu stvar za naš film, jer nakon što je Danis Tanović uvis podigao Oscara i rekao “ovo je za moju zemlju, za Bosnu”, nitko više nije mogao zanemariti činjenicu da država mora stati iza nekih projekata koji mogu nešto donijeti. U svijetu je tako da kad dolaziš s nekim projektom koji podupire država, odmah možeš naći partnere koji će uložiti novac, jer se tu radi o jednoj vrsti povjerenja i garancije koja je nezaobilazna. Istina, ovo je siromašna zemlja, mi nemamo dovoljno para da pravimo loše filmove. Ali, mislim da smo u principu odgovorni ljudi i da nam je teško da zajebemo čovjeka na onom osnovnom ljudskom nivou. Ja stvarno ne znam što bih da sam uradio loš film, ja bih se... Ma, ne treba sada razmišljati o tome. Film je stvar koja ovisi o prijenosu emocija, a mi smo emotivni ljudi.

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.