DRAGO KRPINA JE PREDVODIO DEPORTACIJU SRPSKIH CIVILA
Boris RAŠETA
18. rujna, 2003.

“Nas desetak iz autobusa molili smo da ne idemo u razmjenu, no Drago Krpina nam je rekao: ‘Vi morate ići u razmjenu, a kada dođete u Žitnić, tamo ćete odlučiti hoćete li se vratiti ili ne.’ U Žitniću Krpina je međutim rekao da moramo ići u Knin, a onda se možemo vratiti ako želimo. No, to je bilo nemoguće, jer u Zadar više ni ptica nije mogla ući. Nas je iz Zadra bilo šezdeset četvero civila, uz još dva čovjeka koji su dovedeni iz drugih gradova”, kaže Mile Dragić, koji danas živi u Australiji

< > | cijeli članak | verzija za tisak

S periferije hrvatskog pravosuđa - mjesto radnje je Županijski sud u Zadru, a predmet optužnica protiv Nikole Radaka, kojeg se tereti za zapovijedanje vodom Specijalne policije JNA koja je 18. i 19. studenog 1991. godine počinila ratni zločin u Škabrnji - stigla je ovih dana informacija koja bi mogla ozbiljno zagorčati život Dragi Krpini, danas saborskom zastupniku HDZ-a, a u vrijeme spomenutih događaja predsjedniku Kriznog stožera Dalmacije.

Odvjetnik optuženog Radaka, Luka Šušak, predložio je, naime, u kontekstu dokazivanja općih okolnosti izbijanja sukoba na tom području, izvođenje Drage Krpine na sud, u funkciji svjedoka. Krpinina uloga koju Šušak - pozivajući se na više vlastitih izvora - opisuje vrlo precizno, mogla bi zaprepastiti čak i ozbiljnije poznavatelje lika i djela ovog ravnokotarskog političara, u čijoj karijeri doista nije manjkalo ekscesa, utoliko više što je široj javnosti posve nepoznata.

“Sedmoga listopada 1991. godine”, piše u dopisu koji je Šušak uputio Sudu, “u Zadru je lišen slobode Mile Dragić, sin Čedomira, rođen šestog ožujka 1944. godine u selu Kašić. Takvu je sudbinu doživjelo 66 građana srpske nacionalnosti u tom gradu. Dana drugog studenog 1991. odvezeni su autobusom u Šibenik, gdje su istovremeno dovedeni građani srpske nacionalnosti iz Splita i Šibenika koji su također kao civili bili lišeni slobode. Istoga dana su iz Šibenika odvedeni u Pakovo Selo kod Žitnića, i tu je izvršena razmjena ‘svi za sve’. Prethodno su tim zatočenicima oduzeti dokumenti kako se nakon razmjene ne bi mogli vratiti u Hrvatsku.”

Na tom mjestu počinje se opisivati Krpinina konkretna uloga. “Predlažemo”, piše Šušak, “da se za potrebe postupka zatraže zapisnici o razmjeni zatočenika. Drago Krpina, sadašnji saborski zastupnik, tada se nalazio u autobusu sa zatočenicima, te im je na njihove zamolbe obećao, a nakon izvršene razmjene, povratak autobusom u Zadar. Međutim, gospodin Krpina je izašao iz autobusa prije krajnjeg odredišta a građanima srpske nacionalnosti nije omogućeno da se vrate svojim kućama u Zadar. Situacija im je bila otežana i time što su im prethodno bili oduzeti dokumenti u cilju da se ne mogu vratiti u Republiku Hrvatsku.” Drago Krpina očito je, s pozicije na kojoj je tada bio, točno znao tko su putnici u “njegovu” autobusu.

Odvjetnik Šušak, s kojim smo razgovarali u njegovu uredu u Zagrebu, rekao nam je da je Krpinu predložio za svjedoka na temelju izjava trojice vlastitih klijenata koji su bili žrtve te razmjene. Dvojica danas žive u Hrvatskoj, i strah ih je o tome javno govoriti, a treći, spomenuti Mile Dragić, od prije tri godine živi u Australiji.

Mile Dragić nam je telefonski potvrdio sve elemente navedene u Šuškovu dopisu Županijskom sudu u Zadru. U razgovoru za Feral Dragić - koji je tada bio profesor na Tehničkom školskom centru u Zadru - precizno je i bez okolišanja ispričao što mu se sve događalo od trenutka uhićenja do razmjene u Pakovu Selu...

Sedmoga listopada 1991. Mile Dragić je, nakon odlaska iz škole - u jedan sat popodne - otišao po suprugu, inače Hrvaticu, koja je bila glavna sestra na zadarskoj kirurgiji. “Kada sam došao pred bolnicu, tamo je bilo petnaestak policajaca, od kojih sam jednoga znao”, priča Dragić. “Uhapsili su me. Ispred bolnice je bio dr. Josip Valčić, kirurg, koji mi je pokušao pomoći, no oni su odmah nakon toga prema njemu okrenuli cijevi svojih kalašnjikova. On mi je onda samo dao znak da šutim i budem miran. Bili smo prijatelji, nije mi mogao pomoći. Odmah po hapšenju oduzeti su mi svi dokumenti.”

Isprva je, kaže, mislio da je to “neka šala”, no kada su nakon dovođenja u zadarski zatvor započela batinanja i maltretiranja, shvatio je da je stvar ozbiljna. “Optuživali su me da sam snajperist, što je glupost. U zatvoru su sa mnom bila još 64 civila. Kako su neki od njih prošli, ja se još i nemam pravo puno žaliti...”

Fizička maltretiranja u zadarskom su zatvoru obustavljena tek nakon posjeta delegacije Crvenog križa. Većina zatvorenika bila je lišena slobode od jednog do tri mjeseca. Nitko od njih nije dobio nikakav službeni dokument o uhićenju i razlozima lišavanja slobode. Zanimljivo je da je i MUP “zagubio” dokumente o njihovoj razmjeni.

Drugog studenog 1991. godine zadarski su zatvorenici obaviješteni da idu u razmjenu. “Nas desetak molili smo da ne idemo u razmjenu, no Drago Krpina nam je rekao: ‘Vi morate ići u razmjenu, a kada dođete u Žitnić, tamo ćete odlučiti hoćete li se vratiti ili ne?’ Ja sam od dvanaeste godine u Zadru, cijeli život, sve što sam imao, tamo sam stekao i tamo rastekao, među ostalim i trokatnicu. U Žitniću - a razmjena je išla uz nadgledanje predstavnika međunarodne zajednice - Krpina je, međutim, rekao da moramo ići u Knin, a onda se možemo vratiti ako želimo. No, to je bilo nemoguće jer u Zadar više ni ptica nije mogla ući. Nas je iz Zadra bilo šezdeset četvero civila, uz još dva čovjeka koji su dovedeni iz drugih gradova.

A što smo u Šibeniku doživjeli, to se ne da opisati. Bili smo izvedeni na neki trg, a narod je valjda pozivan preko megafona i sredstava javnog informiranja, jer se neviđena masa svijeta pojavila, da dođu i vide zarobljene četnike! Masa ljudi se slegla tamo i ja sam mislio da će me posjeći. To je nešto najgore što sam u životu doživio. Ja sam mislio, kao i svi, da će nas pojesti. Mislim da smo u Šibeniku bili namjerno zadržani dva sata, samo da dođe do te sramote. A Krpina je bio cijelo vrijeme tu i pratio nas. Dvojica ljudi koji su odrasli s njim i završili školu s njim, molili su ga ‘Drago spasi nas, vidiš što se zbiva’, no on je rekao: ‘Nema šanse, ja vas ne poznajem!’”

Krpina je autobus napustio nešto prije same razmjene, pa je postalo jasno da je cijela priča o eventualnom povratku laž. Svi uhapšeni civili bili su unaprijed osuđeni na, zapravo, nasilnu deportaciju: bili su među prvim žrtvama etničkog čišćenja.

To je očito i iz ostalih okolnosti ovog događaja. Istog dana kad je uhapšen, Dragiću je, naime, ispisan otkaz u školi gdje je radio. Obrazloženje je bilo da se nije pojavio na radnom mjestu. Njegova je žena otkaz iz zadarske bolnice dobila nešto kasnije. Kad se te činjenice povežu s okolnošću da su svi spomenuti zadarski Srbi uhapšeni na raznim mjestima u svojim svakodnevnim aktivnostima - neki u dućanu, neki u garaži, neki u svom domu - nije teško povjerovati kako su u zadarskoj policiji postojali vrlo precizni popisi, kao i da je kretanje civilna pomno praćeno. Konačno, tih je mjeseci u Zadru, u vrlo kratkom razdoblju, minirano 160 objekata čiji su vlasnici bili odreda srpske nacionalnosti. U selu Bibinju stradalo je 25 kuća.

Stjecajem okolnosti Mile Dragić odveden je na razmjenu u Pakovo Selo, a završio je u Australiji. Sva imovina - trokatnica na Boriku, dva automobila i ostalo - propala je i danas u sudskom postupku Dragićevi traže odštetu. Kuća je zapaljena već tri dana nakon odlaska njegove obitelji. Mile Dragić zbog posljedica torture i danas ide na psihoterapiju.

Za komentar ovoga slučaja više smo puta telefonski nazivali i Dragu Krpinu. Ostavili smo mu i broj telefona. No, saborski zastupnik nije nas nazvao.

Riječ je, kako šira javnost zna, o jednom od važnijih ljudi Tuđmanova režima. Drago Krpina u nekoliko je saziva bio saborski zastupnik. Bio je i član VONS-a. S najviših pozicija u bivšem režimu Krpina je očito sudjelovao u provođenju politike etničkog čišćenja, deportacija i zastrašivanja civilnog stanovništva srpske nacionalnosti.

Unatoč izjavi da bi mirovnog aktivista Zorana Oštrića trebalo najprije mobilizirati, a potom mu uputiti “metak u potiljak”, kojom je svojedobno skandalizirao javnost, Drago Krpina za to nije snosio nikakve posljedice. Štoviše, stekao je čin brigadira, a svojedobno je obnašao i dužnost načelnika Političke uprave Hrvatske vojske. U Saboru je, među ostalim, bio i potpredsjednik Odbora za useljeništvo u Zastupničkom domu, a bio je i osobni Tuđmanov savjetnik za oslobođene krajeve. Njegova “autobusna epizoda” mogla bi, s obzirom na njegovu političku težinu i osobnu podršku predsjednika Tuđmana i Gojka Šuška, biti značajna potkrepa tezi kako je državni vrh planirao, ili znao, ili mogao znati za izgon nevinih civila samo zbog njihove etničke pripadnosti, i da, ako ga i nije organizirao, snosi odgovornost što izgon nije spriječio; osobito stoga što su na zadarskome području primjenjivane vrlo raznovrsne, i vrlo efikasne metode “uvjeravanja”.

Krpinina uloga u ovom slučaju očito je predmet kojim bi se trebao baviti sud. Pitanje je samo je li pravi sud za ovo priču onaj zadarski i ne zaslužuje li Drago Krpina ulogu optuženika, umjesto uloge svjedoka.

DRAGO KRPINA JE PREDVODIO DEPORTACIJU SRPSKIH CIVILA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.