VESELIDBA
Viktor IVANČIĆ
19. rujna, 2003.

Tomčić je danas, u eri formalnoga odijuma prema etničkome inženjeringu i sličnim geostrategijskim svinjarijama, svečanim ukazanjem u Kistanjama legitimirao čarobni napitak hrvatske državnosti: da se ulaskom u tuđe napokon dolazi na svoje

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zlatko Tomčić, čelnik najvišega političkog tijela u zemlji, prošle je nedjelje službeno posvetio rezultate etničkoga inženjeringa što ga je planski provodio naizgled propali režim Franje Tuđmana. Blagoslov je stigao nenadano i prošao relativno nezapaženo, ali njegov simbolički značaj upravo fascinira i bolje od mnogo čega drugog ilustrira mentalni obzor politike aktualnih vlastonosaca. Taj obzor u cijelosti je strukturiran na ideologiji “krvi i tla”, a otklon od tuđmanovske operative – koja je programiranu “buduću povijest” zdušno provodila u život – više se ne koristi ni za kozmetičke potrebe.

“Želim vam da pod okriljem Crkve u Kistanjama završite svoj 700 godina dug i težak put!” – poručio je politički prvosvećenik Janjevcima okupljenim na svečanoj euharistiji u crkvi sv. Nikole, monumentalnom novoizgrađenom zdanju s dostatno velikim križem da osigura odgovarajući identitet doseljenim kosovskim Hrvatima u nekoć srpskim Kistanjama. Svetu misu predvodio je msgr. Marijan Oblak i oglasio – uz zvučnu potporu sa zvonika, tj. “iz Oblaka” – da je teritorij definitivno zapišan. Tomčić je rješenje proglasio konačnim, zaželio Janjevcima da u Kistanjama “završe svoj 700 godina dug i težak put”, označio konac povijesti i svetom političkom vodicom poškropio hrvatsko tlo kao savršeno grobno mjesto.

Kistanje bile su etnički pilot-projekt Tuđmanova režima, s glavnim izvođačem radova u liku ministra obnove Jure Radića. Nakon što su se Srbi iselili, planski su doseljeni kosovski Hrvati, prethodno dovabljeni slatkim domovinskim obećanjima i besplatnim avionskim kartama što su ih u njihovu dojučerašnjem staništu dijelili humanitarni aktivisti poput Slobodana Langa. Još je početkom 1997. Nikola Matić, tadašnji pomoćnik povjerenika RH za obnovu i razvitak Kistanja, obavijestio naciju da se na rečenoj lokaciji “zapravo stvara jedan novi grad iz početka”, i to uz pomoć “Odbora za preseljenje” kojem je na čelu. Danas, Kistanje su zbog krivog srastanja i demografskog nasilja blistavi primjer identitetske groteske – nalik na kakav Ponte Rosso u nigdini – i tek je svježe uzdignuti zvonik Sv. Nikole, poput goleme betonske batine, jamac etno-religijske pravovjernosti.

Kakvi su uopće mogli biti motivi velikodržavnog projekta u kojemu će se “stvarati novi gradovi iz početka”, uz pomoć “Odbora za preseljenje”? Slabo poznati autor s konca XX. st. još je prije sedam godina ispisao retke koji danas rasvjetljavaju organsku političku spregu između Janjevaca i Zlatka Tomčića:

“U fatalističkoj odlučnosti s kojom su kosovski Hrvati preuzeli sudbinu ljudi-puževa – prteći svoje kućice na leđa, ostavljajući s(l)uzni trag preko čitave nekadašnje Jugoslavije i hrleći u koloni prema ognjištu kojega nikad nisu vidjeli – sadržana je sva istina o smislu državotvorstva kakvo je ponuđeno hrvatskome puku. (...)

Janjevci, doduše, nikome ne trebaju, a ponajmanje svojoj hrvatskoj braći, ali se njihov nesebični prilog velikoj ideji ‘humanog preseljenja stanovništva’ savršeno uklapa u hrvatsku državotvornu bajku; bajku koja – istini za volju – ima nepopravljivo srpski okus: Svi Hrvati u jednoj državi! (Tome samo pridonosi činjenica da je na prvim izborima u Srbiji dobar broj žitelja Janjeva glasao za Miloševićev SPS.) U njihovu današnjem izboru nitko, međutim, ne nazire moralne šupljine, kao što većina Hrvata, uostalom, nije vidjela nikakav moralni problem u masovnome izgonu Srba iz Krajine. (...)

Doduše, nikakvog drugog izbora nije ni bilo za narod koji je prihvatio sudbinu povijesnoga otpada koji će politički vođe – uz gromoglasne parole i himničke napjeve – premještati s jednoga na drugo smetište.”

Tomčić je danas, u eri formalnoga odijuma prema etničkome inženjeringu i sličnim geostrategijskim svinjarijama, svečanim ukazanjem u Kistanjama legitimirao čarobni napitak hrvatske državnosti: da se ulaskom u tuđe napokon dolazi na svoje. Učinio je to kao najviši državni predstavnik. Krug historije sretno se sklopio, zasluge su službeno priznate, kotačići su legli u svoja zglobna mjesta. Ima li išta što nedostaje? Nedostaje, eto, Franjo Tuđman. Nedostaju, naravno, i Srbi. Ali manjak se, hvala budi Gospodinu, zapravo i ne osjeća. Umjesto Franje, tu je Zlatko, a – budući da je riječ o svetome tlu – izostanak “nebeskog naroda” opravdao je nadbiskup Oblak.

VESELIDBA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.