STAKLENA MENADŽERIJA
Boris RAŠETA
18. rujna, 2003.

Bez obzira na stanje hrvatskoga gospodarstva, naši se menadžeri ne mogu žaliti na stimulacije. U prosjeku, njihove se plaće kreću od 13 do 17 tisuća kuna, no 23 posto menadžera zarađuje više od 18 tisuća kuna, a njih 71 posto u svom ugovoru ima i zajamčene dopunske stimulacije: neograničenu upotrebu službenog automobila i zajamčen postotak od dobiti, a tu su i različiti oblici bonusa, dionice i slične "sitnice"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Samo je jedna vijest iz sfere tzv. krupnog biznisa prošloga mjeseca zasjenila onu o astronomskim prihodima Franje Lukovića, predsjednika Uprave Zagrebačke banke. Njegovu plaću od 166 tisuća kuna u drugi je plan, naime, potisnula informacija o mjesečnim primanjima “kriznog menadžera” PIK-a Vrbovec Borisa Bevca, koja mjesečno dosežu iznos od otprilike 200 tisuća kuna!

Iza dvojice istaknutih šampiona rastegla se razmjerno duga povorka pripadnika nove klase, koji odreda imaju europska primanja. Dragutin Drk iz Vindije inkasira, tako, od 60 do 140 tisuća kuna mjesečno, Ivica Todorić ima okruglih 85 tisuća kuna (riječ je samo o mjesečnoj plaći), Božo Prka prima 95 tisuća kuna, Ante Vlahović, genij TDR-ova regionalnog booma, ne dobiva manje od 60 ni više od 140 tisuća kuna na mjesec, a isti je slučaj i s prvim čovjekom Plive Željkom Čovićem. Obojica, inače, posjeduju i dionice svojih tvrtki, goleme vrijednosti. Javnosti manje poznati Darko Ostoja prima 87 tisuća kuna, Ivica Mudrinić u HT-u ima 35 tisuća itd. Proteklog tjedna u ovaj se niz idealno uklopila i informacija o otpremnini Branka Gretića, predsjednika Tiskove Uprave, koji će, zato što vlasnici Tiska žele imati novog prvog čovjeka, inkasirati 1,9 milijuna kuna.

U svakom slučaju, prvi menadžerski ešalon dovoljno je brojan i dovoljno je već zaokružen kao posebna socijalna skupina da je moguće govoriti i o “hrvatskom paradoksu”. Hrvatski menadžeri postali su, naime, estradne zvijezde poput nogometaša, premda je teško reći je li javnost nezadovoljnija hrvatskim gospodarstvom ili hrvatskim nogoloptanjem. Ipak, izuzme li se neveseli šampionski slučaj PIK-a Vrbovec (državnim novcem sanirani poljoprivredni div), najbolje plaćeni hrvatski menadžeri vode, u pravilu, uspješna privatna poduzeća, i utoliko se razlikuju od nogometaša.

Dva mjeseca prije objave ovih podataka hrvatski se tisak zabavljao senzacionalnim kolektivnim transferom sedmorice top-menadžera iz Plive, koji su odlepršali u manju, ali očito atraktivniju tvrtku, Luru Luke Rajića. Rajić je, između ostalih, kupio jedinu menadžericu iz vrha Plive, Eriku Kašpar. Prošle godine kupio je i glavnog Plivina stručnjaka za financije, Željka Perića. Analitičari su taj transfer ocijenili kao “veliki gubitak za Plivu i veliki dobitak za Luru”. Na novoj poziciji Perić je naslijedio Želimira Vukinu (u Luru je prije došao također iz Plive), a Vukina se, nakon jednodnevnog ekspresnog iseljenja, nakon toga preselio u rovinjski TDR. Iz Plive je u Luru prešla i Nina Anđal, najprije u Lurine korporativne komunikacije, a onda i u Upravu. Isti su put prešli i Marijan Kos, prije direktor Plive u Poljskoj, te direktori Teški, Smetiško i Polfe.

Plivu su prethodnih godina napustili Darko Marinac - čiji je poslovni životopis doista briljantan - te Nevenka Cerovsky, koja je, poput Marinca, također otišla u Podravku. Branko Skaramuša iz Plive je otišao u Upravu Hrvatskog telekoma. Njihovi prelasci dobili su zapažen prostor u hrvatskim medijima. Rast tog prostora pokazatelj je promjena u hrvatskom društvu. Oni koji donose novac, a menadžeri bi to po definiciji trebali biti, postali su i sami tržišna vrijednost. No, je li ta vrijednost realna? Na to pitanje stručnjaci različitih profila daju u pravilu pozitivan odgovor. Tržište je pravi pokazatelj vrijednosti.

“Nema sumnje”, kaže Predrag Grubić, čovjek zadužen za odnose s javnošću Tvornice duhana Rovinj, “da je TDR-ov uspjeh rezultat kvalitetnog menadžmenta. Uz suvremenu tehnologiju, dinamičnu politiku razvoja novih proizvoda, te moderne oblike promotivne komunikacije, to je odlučujući faktor našeg uspjeha”. Uspjeh je egzaktan: s dna ljestvice regionalnih duhanskih kompanija (ispod desetog mjesta u SFRJ) TDR je u minulom desetljeću postao apsolutni lider u regiji.

Osim o kupnji “gotovih menadžera” TDR vodi računa i o selekciji novih. TDR kod prijema novih direktora, primjenjuje vrlo strog postupak, koji uključuje obavezno psihometrijsko testiranje prijavljenih kandidata, te, nakon kvalifikacijskog postupka, opsežne intervjue s najboljima. Postupak provjere određuju TDR-ovi stručnjaci, uz pomoć istaknutih svjetskih stručnjaka specijaliziranih za “ljudske resurse”. Osim obrazovanja, TDR-ovi stručnjaci od budućih menadžera očekuju motiviranost, sposobnost timskog rada, znanje stranih jezika i rad na računalu, te - ovo ističu kao posebno važno - sposobnost vođenja samostalnih projekata. Unatoč testiranju koje podsjeća na atletski desetoboj, na svaki TDR-ov natječaj javlja se nekoliko stotina kandidata!

Iz Podravke dobivamo sličan odgovor. Koprivnički prehrambeni div ljude i znanje definira kao “izvore konkurentske prednosti”. Ulaganje u ljude i novo znanje, štoviše, u Podravci smatraju osnovnom investicijom u budućnost. U regrutiranju menadžera, Podravka se služi konzultantima, a po potrebi naručuje i procjene od pojedinih konzultantskih kuća, rekla nam je Sandra Kovačić iz Podravkinih korporativnih komunikacija. Da nije riječ tek o frazama, pokazuje i činjenica da je Podravka, u suradnji s Ekonomskim fakultetom iz Zagreba, organizirala Podravkinu menadžersku akademiju - POMAK.

U Rajićevoj Luri kvalitetne menadžere također smatraju jednim od ključnih faktora tržišnog uspjeha, rekla nam je direktorica Ljudskih potencijala Vlatka Mateljan. “Uloga menadžera u Luri je vođenje, poticanje i inspiriranje suradnika, prepoznavanje prilika, uočavanje i rješavanje problema, promicanje korporacijskih vrijednosti, upravljanje ljudima i procesima te odlučivanje.” Postupak određivanja najboljih kandidata nalikuje na onaj koji se primjenjuje u Tvornici duhana Rovinj. Menadžeri prolaze vrlo zahtjevan proces selekcije: postupak obuhvaća nekoliko intervjua na različitim stručnim i hijerarhijskim razinama, pa čak i provjeru preporuka. “Pritom”, kaže naša sugovornica, “surađujemo i s nacionalnim i s internacionalnim agencijama i konzultantima, a u značajnoj mjeri koristimo i vlastite kontakte i kanale za pronalaženje kandidata.”

Zašto se, pak, menadžeri - a vidimo da su ti slučajevi brojni - odlučuju za dolazak u Luru? “Menadžment Lure je ponajprije motiviran izazovnim ciljevima i strategijom kompanije, mogućnostima ostvarenja vlastitih profesionalnih ciljeva, dinamičnim razvojem karijere, poticajnim i konstruktivnim okruženjem, ugodnom atmosferom”, kaže Vlatka Mateljan. “Uz to, naravno, idu i atraktivni menadžerski 'paketi'. Naša iskustva pokazuju da sam financijski paket nikad nije bio presudan za angažiranje osobe za koju smo bili zainteresirani.”

Doista, sva recentna svjetska istraživanja pokazuju da je mogućnost profesionalnog samoostvarenja ključni motiv, ne samo u svijetu menadžera. “Ugodno radno okruženje” također visoko kotira, kao i mogućnost napredovanja. Od menadžera se, pak, očekuju ne samo stalni poslovni uspjesi nego i konstantno - praktički doživotno - obrazovanje i profesionalno usavršavanje. U biznisu, kao i drugdje, svaka stagnacija na dulji rok znači smrt.

Miodrag Šajatović, glavni urednik Poslovnog tjednika, drži da je “menadžerski boom”, ili hrvatska menadžerska revolucija, u značajnoj mjeri “pokriven” tržišnim rezultatima. “Podaci FINA-e pokazuju da su hrvatska poduzeća prošle godine zabilježila rast dobiti od pedeset posto. Recimo da je dio te dobiti prenapuhan. No, ako je rast dobiti i trideset posto, onda su menadžeri - po tom kriteriju - uspješni, jer su vlasnicima poduzeća priskrbili trideset ili pedeset posto veću dobit nego prije. Drugo je pitanje je li to proizašlo iz njihove, monopolske ili slične, pozicije. O tome se može diskutirati. Drugo je otvoreno pitanje možemo li naše menadžere, ako kao glavni kriterij uzmemo izvoz, ocijeniti uspješnima. Mjereno tim mjerilom, oni su neuspješni. No, tu valja imati na umu i makroekonomsku politiku, koja ne ovisi o njima.”

“Iz domaćih pokazatelja nije moguće izvesti slabu ocjenu”, kaže Šajatović. “Domaća potražnja je rasla: bila je, doduše, stimulirana ino-zaduženjem, pa su se strane robe u Hrvatskoj lako prodavale. Tu možemo citirati klasičnu poslovicu: kad vjetar puše, i purani lete...”

Druga je razina problema pitanje jesu li naši menadžeri sposobni i spremni na izazove vremena i okruženja. “Mislim da je to njihova najveća mana. Kod nas egzistiraju dvije vrste menadžera. Jedni imaju dosta utakmica u nogama i snalaze se od socijalizma do danas. Prošli su i preživjeli tranziciju, opstali su zahvaljujući intuiciji i snalažljivosti, i još postižu rezultate. Njihova je ključna mana to što ne obrazuju ni sebe ni suradnike. Drugu vrstu čine mladi i obrazovani menadžeri, koji možda još nisu došli na glavne pozicije, ali su prošli neka inozemna iskustva (s obećavajućim rezultatima). No, oni su, dijelom i zato što su obrazovani na Zapadu, manje snalažljivi, a u različitim situacijama često se ravnaju ‘po knjizi’”, kaže Šajatović.

Bez obzira na konkretni kontekst, naši se menadžeri ne mogu žaliti na stimulacije. U prosjeku, njihove se plaće - prema velikom istraživanje CROMA-e, hrvatskog udruženja menadžera - kreću od 13 do 17 tisuća kuna. Njih 80 do 85 posto kao osnovni prihod ima plaću. Više od 23 posto menadžera zarađuje više od 18 tisuća kuna. Njih 71 posto u svom ugovoru ima i zajamčene dopunske stimulacije: neograničenu upotrebu službenog automobila (47,36 posto), zajamčen postotak od dobiti (37,6 posto), a po 7,52 posto ima i različite oblike bonusa, među kojima su i dionice.

Ni jedan hrvatski menadžer ne može se, naravno, ni približiti direktoru Oraclea Lawrenceu Elissonu (prošle je godine u plaći i ostalim prihodima zaradio 706 milijuna dolara) ili direktoru Coca Cole Douglasu N. Daftu, koji je zaradio 55 milijuna dolara - i s tim rezultatom osvojio tek skromno deveto mjesto.

Hrvatski menadžeri ne ulaze, naravno, ni u svjetski TOP 100. Ipak, ne mogu se žaliti. Radosti hrvatskog kapitalizma zasad su, nažalost, tek privilegij jedne ezoterične skupine. Pojava sama po sebi ne zaslužuje osudu. Najšire narodne mase neće moći biti zadovoljne sve dok ne oživi jedan efektan, ali sadržajno zasad posve prazan predizborni slogan: bolji život svima, a ne samo njima. No, o oživotvorenju te doskočice zasigurno neće odlučivati samo menadžeri.

STAKLENA MENADŽERIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.