PETRINJIN VIJENAC
Tatjana GROMAČA
18. rujna, 2003.

Petrinja je, banete li u nju usred dana, neobično pust i tih gradić. Rekao bi čovjek da se ovdje otkako je rat završio više ništa ne događa. Na autobusnoj stanici kraj gradskog parka sjedi raspjevani mladić s bocom žestice u ruci. Pije i pjeva, razbijajući pjesmom nesnosnu tišinu mrtvoga gradića, šutljivi oprez njegovih stanovnika

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Mi smo vam ovdje totalno zaboravljeni, od svih!” govori nam djevojka s cigaretom u ruci koju susrećemo na ulici. Ona je srpske nacionalnosti. Živi u Petrinji, točnije, živjela je u Petrinji prije rata, za vrijeme rata bila je u izbjeglištvu, a sada je ponovno ovdje. Nezaposlena je. Vodila je nekoliko kreativnih radionica. Članica je IKS-a, udruge za promicanje tolerancije, kulture i informatike. Ona i njezini prijatelji žele vratiti život u Petrinju, organiziraju različite aktivnosti: ekološke akcije, biciklijade, piknike, kulturne priredbe. Napravili su i prvu on line-stranicu svoga grada. Nemaju sredstava – sve rade s malo ili ništa para.

“Ali uvijek ispadne dobro”, kaže djevojka i uvlači dugi dim, “ljudi budu sretni jer se nešto zbiva.”

Petrinja je, banete li u nju usred dana, neobično pust i tih gradić. Rekao bi čovjek da se ovdje otkako je rat završio više ništa ne događa. Najživahnije je na autobusnoj stanici kraj gradskog parka. Uz šutljive čekače autobusa s plastičnim vrećicama u rukama iz kojih vire brašnaste glave kruha, sjedi raspjevani mladić s bocom žestice u ruci. Pije i pjeva – tako razbija nesnosnu tišinu mrtvoga gradića, šutljivi oprez njezinih stanovnika.

“Smej se, smej, uvek se smej!”

Ipak, nitko se ne smije. Ljudska lica su ovdje uglavnom blijeda i ozbiljna. Prilazimo ženi s velikom torbom. Pokraj nje je i jedan starac. Oboje drže kruh u ruci.

“Joj, mi smo sad došli, u šestom mjesecu, iz Našica! Živjeli smo u Petrinji prije, al’ kuća nam je bila srušita, sad je tek gotova. Obnova nam izgradila! Posla nemamo ni ja ni muž. Kad je počeo rat, bili zarobiti ja i mali, tu na tržnici! Mali osto bez govora od straha. Onda smo se uspjeli prebacit u Zagreb, tamo smo išli na govorne vježbe. Iz Zagreba smo otišli u Našice, kod muževe rodbine. Živimo od socijalne pomoći, 1000 kuna živimo nas troje, mali će sad u srednju školu. Evo baš govorim gospodinu”, priča gospođa i pokazuje na starca do sebe, “kako je Petrinja zbilja skupa, pretjerano! U odnosu na druge gradove, zbilja!”

Djed na klupi zove se Adam. “Prvi čovjek!” pojašnjava, pa nastavlja: “Ja sam tu iz sela jednog, Dodoši. Vratio sam se, bio u izbjeglištvu do ‘98. godine, u Beogradu. Kuću sam zateko, samo je krov na njoj. Ostalo je skinuto, sve šta se može odnijeti. Imam bolesnu ženu, nešto malo penzije... Kako su me prihvatili? A, dobro, šta će? I onako me nigdje nema.”

Na autobusnoj stanici je još jedan djed, ime mu je Miloš. On je iz Hrvatske Kostajnice. I on se vratio iz izbjeglištva.

“Bio sam u Pančevu”, izgovara oprezno, loveći hitrim pogledom ispod oboda slamnatog šešira našu reakciju.

“Nemam nikakvih problema, 'ko je bio čovjek, taj je i osto'. Šta je sve ovdje bilo i kako je bilo, to je još relativno dobro. Kome niko nije strado u ratu, taj se ponaša dobro, kome je strado, on meće sve u isti koš. Al’ dobro, nije mu ni za zamjerit!”

Koji metar dalje, u idiličnom zelenilu petrinjskoga gradskog parka, susrećemo gospođu Anu i njezina sina Antu.

“Mi smo iz Mišinog Hana, kraj Banjaluke. Tamo nije bilo rata, ali morali smo otići jer nismo bili Srbi, bili smo Hrvati. I onda smo morali otići. Došli smo u Petrinju, tu smo i kuću otkupili, al’ vratili bi se sutra nazad, samo da bude života tamo! Zašto? Pa ovdje nas ne mogu vidjeti, ono, iz Bosne si, ko da si ne znam šta! Ja ne tražim ni kruha ni ništa, ali čim vide da si iz Bosne, na ličnoj karti, ili po naglasku, odma’ te gledaju ono... Bože me sačuvaj. U bolnici u Sisku, kad sam rađala četvrto dijete, doktor mi psovo Boga da prestanem više rađati. Šta čovjek sve doživi i proživi... I onda tablete za smirenje piješ, smiriš se malo, ali da s nekim imaš za popričat – nema teorije. Nikoga nije briga, ni’ko nema razumijevanja! Svi su psihički preopterećeni, svi uzimaju il' tablete za smirenje, il' alkohol, da bi mogli opstati. Inače ne možeš biti normalan.”

Marija radi u dućanu “mješovite robe”. Spada u one što ih zovu “novim naraštajem”, one koji u reklamama za VIP ili HT–net grade novu, uspješnu Hrvatsku. Tako i izgleda, zgodna, čak zrači vedrinom neobičnom za ove prostore.

“Za izlaske u Petrinji je super, ima dosta ljudi, svuda je puno! Atmosfera je super, nikad ne bi’ rekla za Petrinju da će biti tako – već je u Sisku puno drugačije. Ovdje nas ima raznih nacionalnosti, ali sve je OK, družimo se, šalimo... Jedino je za poso puno teže u Petrinji ako si mlad – stariji uvijek imaju prednost. Mladi, 'ko god da se zaposli, radi za 1400 kuna dan i noć, radno vrijeme nemaš, radiš i praznike i nedjelje, ono... koma.”

“I stvarno ste došli samo zbog nas? Zbog Petrinje?” ne može vjerovati gospođa Izabela Žilić, pročelnica Ureda za društvene djelatnosti Grada Petrinje. U njezin ured navraćaju stanovnici različitih nacionalnosti, ali svi imaju jednak tretman. Kaže – zakon je tu bio vrlo jasan.

“Mi smo uvijek bili ovdje miješano stanovništvo, tu ima u školama djece raznih nacionalnosti. Nije kao prije rata, ali ima ih, i nema nikakvih ekscesa, na to smo ponosni!”

Slika stanovništva koje naseljava grad i okolicu znatno se izmijenila u odnosu na onu 1990. godine. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine Petrinja i okolica broje 23.500 stanovnika. Godine 1990. bilo ih je 35.000. Povratnika, građana srpske nacionalnosti koji su se vratili svojim kućama, ima otprilike 2500. U međuvremenu, u Petrinju je stiglo puno useljenika, ljudi iz Bosne, uglavnom hrvatske nacionalnosti (neslužbeni podaci kažu da useljenika ima oko 6000), koji su se uselili u napuštene kuće i velik broj njih otkupili. Ta neobična mješavina ljudi čini na ovim prostorima popriličnu kulturološku pomutnju i nosi niz vrlo konkretnih problema.

“Imamo dosta nezaposlenih, oko 3500, jako puno socijale, oko 750 obitelji. Doseljenici imaju velik broj djece, tako da se širi broj korisnika pomoći za uzdržavanje, što je težak problem. Nemamo pomoći sa strane, osim obnove, što je država financirala, i nosimo se s tim problemima poprilično teško. Zaostajemo u odnosu na druge dijelove Hrvatske. Bez neke veće pomoći teško ćemo ih stići. Privreda nam se sporo reaktivira, Gavrilović i Slavijatrans, dva najjača poduzeća, danas zapošljavaju deset puta manje ljudi nego prije rata. Kooperacija, stočarstvo i poljoprivreda se ne razvijaju, puno je zemljišta minirano, i to je sve u kolapsu. A dok god mi na tržnici budemo kupovali robu od preprodavača, a ne od domaćih seljaka, koji sada žive u gradu, neće biti dobro”, kaže gospođa Žilić.

Uza sve to, Petrinja je imala problema i s gradskom vlasti. Posljednjih nekoliko godina ekipe na čelu grada često su se smjenjivale, ali svi koji su držali škare i sukno u Petrinji naginjali su se izrazito udesno.

“Prije četrnaest dana preuzeli smo odgovornost za politički i gospodarski život grada, uspjeli smo skinuti HDZ i HSP s vlasti”, izvještava nas gospodin Dumbović, friški zamjenik gradonačelnika Petrinje, inače član Hrvatske narodne stranke.

“Ovi prostori trebali bi dobiti dobru građansku opciju, a mi kao Poglavarstvo trebali bismo se baviti više projektima, a manje ideologijama. Čak su i neke humanitarne organizacije dale do znanja da ne žele biti prisutne ovdje dok je vlast tako ekstremno desna, nacionalistička.”

Na našu primjedbu da je u gradu prilično prisutna nesnošljivost spram došljaka iz Bosne i Hercegovine, gospodin Dumbović kaže:

“Mora se biti iskren i reći da nesnošljivost postoji, i to je dosta velik problem. Danas je jako dobro zanimanje biti Hrvat, busati se u prsa i tako stvarati netrpeljivost! Nama neće biti nimalo lako izgraditi normalne odnose ovdje, pogotovo što uza sve imamo jak problem socijale i ne možemo se nikako složiti s tim da Zagreb prema Petrinji vodi politiku ‘daleko od oka, daleko od srca’.”

Riječ “suživot” postala je uobičajena floskula koja se spominje kada se govori o prostorima poput Petrinje. U stvarnosti, postoje ljudi poput djevojke s cigaretom, mladića s bocom, djeda s kruhom i gospođe s torbom. I oni trebaju živjeti zajedno.

“Ja sam oprostio onima koji su meni zapalili kuću i koji su mom bratu ubili sina!” kaže gospodin Dumbović. “Definitivno sam podvukao crtu i rekao: Ne želim živjeti s mržnjom! A naravno da bih volio, kada bih znao tko je kriv za to, da taj bude kažnjen.”

PETRINJIN VIJENAC
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.