HRVATSKI KNJIŽEVNI BAJKOMAT
Dean DUDA
19. rujna, 2003.

Književnost proživljava interesnu renesansu koja se oglašava s neviđenom upornošću, ali i novi oblik medijske artikulacije koja, nažalost, ostaje sistemski prešućena. Stoga mi se čini posve umjesnim postaviti pitanje je li procvala književnost ili se razmahala književna industrija? A to su, koliko god izgledali tijesno povezani, ipak različiti momenti. Demokratski privid – teško je naime poreći proces demokratizacije književnosti – tek je nusproizvod začudnih sistemskih procesa koji je, eto, svoj književni lik našao u estradnom modelu nekritičkog kulturnog populizma redovito začinjenom licemjerjem moći

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Hrvatska je književnost, tvrde upućeni, posljednjih nekoliko godina doživjela ozbiljan, strukturni, gotovo tektonski poremećaj. Izgleda kao da je definitivno promijenila onaj starinski lik i hrabro se, zahvaljujući jakom kreativnom vjetru u leđa, izborila za zasluženo mjesto pod škrtim domaćim neokapitalističkim suncem. Legije novih autora, nakladnički procvat, festivali čitanja, književne nagrade, novi časopisi, ozbiljne naklade, sveprisutne top-liste, sezonski prijelazni rokovi, predbilježbe u javnim knjižnicama, filmski scenariji, zvjezdana prašina, svjetla reflektora i, naposljetku, završno posvećenje mladih kreativnih lavica i lavova na stranicama najnovije povijesti hrvatske književnosti, samo su neki opipljivi elementi promjene.

Sudeći prema alatu kojim raspolaže aktivna hrvatska književna kritika, a isto vrijedi i za domaću književnu historiografiju, sve što sam nabrojao više je nego dovoljno za literarni "hall of fame". Dovoljno zato što se tim alatom, nažalost, i ne može vidjeti ništa drugo. A osporavati nekome očevidno, ionako je uzaludna stvar. Granice književnokritičkog uma, granice su medijskim konsenzusom uspostavljene tranzicijske književne renesanse, i tu je teško bilo što dodati ili oduzeti jer slatka nekonfliktnost razgovora o recentnoj književnosti podsjeća tek na isplativo zborsko pjevanje o novim imenima i širenju tržišta, veoma slično onoj ideji Erica Hobsbawma prema kojoj su filatelisti jedina društvena grupa koja se iskreno veseli nastanku svake nove države.

Mogu se, doduše, zainteresirani tabori usput i dograbiti oko nekog teksta, manje dostojne pojave ili na brzinu izrečene prosudbe, ali sve to ostaje unutar istoga mentalnog, gotovo obiteljskog modela. Zato, na primjer, sve recentne sezonske pripovijesti o velikim prijeporima hrvatske književne historiografije, koja vlastitu ulogu tradicionalno zamišlja kao carinsku praksu ili vratarsko-sigurnosnu službu, u konačnici veoma sličnu onom rasističkom vicu o kovrčavoj kosi i ispupčenim bradavicama ("Zašto ja ne mogu u disko?"), ostaju tek prikladna kockica u etnocentričnom mozaiku policijskog baljezganja tipa "koga unutra ima" a "koga nema", "tko je Srbin" a "tko naše gore list". To što su se ružnim riječima i pokojom neuspjelom pošalicom ljetos počastili takozvani prometejski protumočvarni topnici i takozvana suha katedarska znanost, tek je toliko puta viđena simulacija koja na sva zvona udara da su se u selu pojavili novi tabori koji život znače i za koje se moramo opredijeliti. Pa što nam onda preostaje nego da spremimo književni mozak u ladicu, zablejimo i požurimo za pastirom jer je noć ionako pred nama.

Možda će zazvučati preuzetno, ali kad je o suvremenoj književnosti riječ, hrvatska je književna znanost i iz nje derivirana kritička djelatnost u svojoj polupozitivističkoj, poluformalističkoj, polunovokritičkoj, polustrukturalističkoj (baš tako: sve nešto napola, sve ni simo ni tamo), deklarativno znanstvenoj paradigmi, mogla još nekako preživjeti socijalizam, ali nikako, s takvim alatom, ne može aktivirati potrebnu količinu kritičkog diskurza u vremenu koje, prema doista osobnim preferencijama na tržnici kategorija, možemo nazvati tranzicijskim, postsocijalističkim ili kakvim god. Kad jednom poput noja zabijete glavu u tekst, točnije: kad mislite da ste to učinili, vrijedilo bi je izvući i protresti jer ta hvale vrijedna gesta, ako ništa drugo, omogućuje pogled u vrijeme u kojemu živimo, barem paušalni uvid u činjenicu da su Lolek i Bolek u međuvremenu postali Jym i Jam.

Taj bezinteresni autizam, međutim, nije karakteristika samo domaćega govora o književnosti, nego općehrvatski društveno-humanistički simptom. Sudeći, naime, po količini i kvaliteti znanstvene produkcije, može se lako zaključiti da je vlastito dvorište, nečemu što je uvriježeno nazivati "znanstvenim diskurzom", uglavnom zazoran i gadljiv predmet, nedostojan bilo kakva truda. Zato i ne čudi da je stvar posve prepuštena medijskoj sapunici kojom dominiraju mjehurići estradne sociologije ekspertnih timova, mondena sociopatija i hobističko opinionmejkerstvo enološkog usmjerenja. U tom je kontekstu također zanimljivo da su ovom zemljom, uzduž i poprijeko, desetljećima paradirali marksistički ansambli visokokvalificirani za totalnu analizu svakovrsnog kapitalizma, a kad im se kapitalizam pojavio pred kućnim pragom, ušao u stanove, novčanike i poštanske sandučiće, oni su jednostavno izvjetrili.

Kako pak izgleda stvar kad ste uvjereni da analizirate književni tekst, a zapravo valjate ordinarne bedastoće pod egidom kvalitetne književne kritike? Hoćete primjer? Evo tek najsvježijeg. U zadnjem Feralu Velimir Visković prikazuje Jergovićeve "Dvore od oraha" i zapisuje: "Još nešto ćemo ubrzo, već u samom početku čitanja primijetiti: da se roman zasniva na obrnutom kronološkom poretku. Započinje kronološki završnom epizodom (ludilom i, pretpostavljamo, fizičkim krajem starice), ali ta epizoda nema klasičnu proleptičku funkciju s kojom se često susrećemo i u književnosti i na filmu, kad nakon kronološki finalne epizode u normalnom kronološkom poretku pratimo događaje koji su prethodili." E pa "kad nakon kronološki finalne epizode u normalnom kronološkom poretku pratimo događaje koji su prethodili", riječ je o analepsi, flashbacku, odnosno pripovijedanju događaja koji su se zbili ranije u odnosu na pretpostavljenu "sadašnjost priče". Stoga početak nikako ne može imati "proleptičku funkciju", jer tu, dakle, "proleptičku funkciju" može imati samo događaj koji narušava kronologiju tako što je umetnut kao anticipacija, kao ono što se dogodilo kasnije u odnosu na, opet, pretpostavljenu "sadašnjost priče". Ali prolepsa, analepsa, Genette, Chatman ili Bal. Koga briga? A "sadašnjost" Jergovićeva romana jest zahvaljujući pripovjedaču, koji se obično zbog načina izlaganja naziva histor, veoma skliska kategorija, jer tako je uvijek s "obiteljskim romanom" ili, ako hoćete, sagom.

Nije Visković sam, a nije ni najgori. Objavljivanjem Jergovićevih "Dvora od oraha", književna kritika nije samo svom snagom zagrizla u teoriju "krvi i tla", nego i započela pravi "championshit", medijski ravnomjerno raspoređen između web-portala (to je novo tiho tržište gluposti), dnevnih novina i tjednika. Tako Zdravko Zima (Novi list, 14. IX.) primjećuje: "Ali da bi se otkrilo ključnu metaforu i istodobno fundamentalnu činjenicu romana, da bi se opipalo točku u kojoj se sažimaju Jergovićeva proza i poezija treba dospjeti do zadnje stranice." Nego do koje? Dvajstpete? Ništa manje nije uspješan ni Nenad Rizvanović u razgovoru s autorom (Slobodna Dalmacija, 16. VII.). Najprije tvrdi da "tu imamo povratak klasičnom pripovijedanju" (što god to značilo), zatim da su životi likova "ispripovijedani u ironijskom modusu" i, naposljetku, da su "'Dvori od oraha' euforično ispripovijedani". Možda je čovjek neodlučan, a možda je i uzbuđen.

Taj je polu-diskurz nedvojbeno suočen s tektonskom strukturnom promjenom kad je riječ o suvremenoj književnosti, ali ne s onom koju, kako mu se čini, prepoznaje svojim pretpotopnim alatom dok u telefonski imenik upisuje nova imena, razdragano pozdravlja nove "naraštaje" i trkelja o "stvarnosnoj prozi" (to je kad se u priči spominje pivo, gradski prijevoz i neki nadrkani tip). Njegovi zbunjeni glasnogovornici kao da još uvijek poučavaju dječicu da postoji "tik-tak", a ta korisna naprava, iako i dalje pokazuje vrijeme, odavno, nažalost, više ne proizvodi takav zvuk. Kao što je roman, na primjer, nakon pojave filma dugoročno promijenio strukturno mjesto u proizvodnji kulturnog kapitala i upregnut u industriju scenarija prilagodio vlastiti lik novouspostavljenom rasporedu, tako je književnost danas sistemski posve drukčije artikulirana negoli prije petnaest ili pedeset godina. Ali da bi se odnos romana i filma sustavnije pregledao, trebalo bi krenuti u smjeru koji je različit od papagajske ideje da se neki autori, recimo, koriste tzv. "filmskim postupkom", jer to je, u odnosu na raspored snaga, tek najuočljiviji periferni učinak nove artikulacije. Spomenuti danas da netko u književnosti upotrebljava "filmski postupak", znači tek ponavljati očevidnosti tipa "trava je zelena" ili "Zemlja je okrugla". Međutim, ni u tom suženom kritičkom prostoru razgovora o "postupcima" kad je, na primjer, posrijedi Jergovićev novi roman, nikom ne pada na pamet recentnije poigravanje sa sličnom vremenskom strukturom u "Mementu" Christofera Nolana ili pak neodoljiva prisutnost karanovićevskog "Bane Bumbar" kataloškog sažimanja ("te 1967. godine Beograd je posjetio XY, mi smo kupili fiću, a ja sam na pragu zrelosti probao koka-kolu"), nego su se svi čvrsto primili za prvo slovo abecede i redom kokodaču "Andrić, Aralica".

Taj dominantni književnokritički diskurz suočen s promijenjenom društvenom i kulturnom situacijom, suočen s posve drukčijim oblicima medijske komunikacije, suočen s njemu nedokučivim modelima kulturalne reprezentacije, može tek ili parazitirati u akademskom hladu, zgražati se "padom razine" (obrazovanja, književnosti, medija, kulture uopće) ili tabloidno proizvoditi književnu maglu kruhoborački izbjegavajući tržište gladi, ali nikako ne može dospjeti do performativnog praga koji mu omogućuje kritičku artikulaciju. Jednostavno, dominantni način na koji se danas piskara ili brblja o književnosti nekoliko je svjetlosnih godina udaljen od aktivne neokapitalističke, medijske ili, ako hoćete, pop-kulturne artikulacije koja me svrbi i koja, iako i slijepca bode u oči, ostaje nevidljiva, prešućena, nedodirnuta i uopće neproblematična, a upravo mi se ona čini rodnim mjestom novouspostavljene domaće književne istine.

Književna kritika tek je jedna točka u sistemu nazvanom javni život suvremene hrvatske književnosti. To što je najuočljivija, dijelom je posljedica stečene navike slične onoj da za vremensku prognozu priupitamo meteorologa. Međutim, ona je strukturno čvrsto i nešto manje vidljivo povezana s ostalim sudionicima u spektaklu. Tu su i resorna politika sufinanciranja i otkupa knjiga (komisije, kriteriji, novac), koja je, kao ulog u strategiji općeg političkog face-liftinga nakon "3. siječnja", onima koji su blizu vatre omogućila siguran nakladnički obrt srednjeg opsega i minimalni tržišni rizik. Tu je i nastava književnosti u osnovnim i srednjim školama (programi i udžbenici), kao i njezin produžetak na hrvatskim sveučilištima, osobito zanimljiv po tipu reprodukcije budućega nastavničkog kadra. Tu je i medijski stimulirana estradizacija svih oblika života u kojoj je književnost prinuđena zauzeti mjesto koje joj je vladajući mehanizam proizvodnje svijeta dodijelio. I mogla je, budući da joj do otpora i drukčije artikulacije nije stalo, pristati ili nestati. Budući da je pristala, moralo ju se nekako nagraditi, pa ne treba čuditi što je pristanak, kao naknada za pretrpljenu bol, oglašen kao uspjeh.

Zato se jednostavno dogodila estradizacija književnosti kao stanje duha, medija i novčanika koje nužno pretpostavlja mentalnu otupjelost, pretpostavlja nekritičku konzumaciju, pretpostavlja ravnanje u svijetu književnosti logikom rečenica što su kao reklamni izbor otisnute na ovitku knjige. I to nije nešto što bi nas trebalo zaprepastiti ili začuditi jer je posrijedi strategija posve prikladna vremenu koje živimo i njegovim književnim resursima. Zato kad vam u kafiću uz kavu daju vrećicu šećera na kojoj je otisnuta reklamica za novi Araličin veleknjiževni uradak, trpite samo kolateralnu štetu sistema koji na jednak način i s istom dozom cinizma u Globusu (12. IX.), u velikoj temi o piscima na tržištu, na fotografiji preko dvije stranice, naniže pet pirandelovskih domaćih likova pred bankomatom Zagrebačke banke. Ne znam samo zašto je na maloj fotografiji na naslovnici Ferić predzadnji, iza Rujane Jeger, a na velikoj, uz tekst, zadnji. Je li htio preko reda, pa ga je Slavenka Drakulić poučila pristojnosti?

Stoga razgovor o književnosti ne smije simulirati da su posrijedi tek tekstovi ili pak samo vrijednosne prosudbe koje se na njih odnose, nemušto sročene pripadajućom praznjikavom frazeologijom, nego bi morao obuhvatiti čitav proces cirkulacije književnog kapitala, posebno načine njegove regulacije i reprodukcije. Dakle, riječ je o suvremenoj hrvatskoj književnosti u vremenu njezine medijsko-estradne reprodukcije i uspostavljenim pravilima prema kojima se taj proces odvija. I nije posrijedi načelno ispisivanje jedne moguće kartografije krivice, nego tek opipavanje sistemskih generatora promašaja koji će vjerojatno zadugo proizvoditi učinke bez smisla, učinke što ćemo ih (ili već jesmo), jače ili slabije omamljeni medijskom sedativizacijom, unaprijediti u "zdrav razum", u nešto što je dobro za "našu stvar", kulturu i, je li, za naciju u cjelini.

Ukratko, književnost proživljava interesnu renesansu koja se oglašava s neviđenom upornošću, ali i novi oblik medijske artikulacije koja, nažalost, ostaje sistemski prešućena. Stoga mi se čini posve umjesnim postaviti pitanje je li procvala književnost ili se razmahala književna industrija? A to su, koliko god izgledali tijesno povezani, ipak različiti momenti. Demokratski privid – teško je naime poreći proces demokratizacije književnosti – tek je nusproizvod začudnih sistemskih procesa koji je, eto, svoj književni lik našao u estradnom modelu nekritičkog kulturnog populizma redovito začinjenom licemjerjem moći. U tom su smislu medijski likovi (ponavljam: medijski likovi!) Nine i Ele, onoga nesretnog mladića kojeg su svojedobno dnevne novine nevinog proglasile silovateljem, Tihane koja u suzama napušta "Vruću patrolu" ili niza autora koji danas čine prvu ligu domaće literature zapravo veoma slični proizvodi - lutke na koncu površnog cinizma koji nekom, jer mu se prohtjelo, laska, a drugom zbog sličnog raspoloženja zagorčava život.

Medijska prezentacija i reprodukcija književnosti zaslužuje suvisliju raspravu od kavanske metafizike ili usputnih zapažanja urotničkog tipa poput "većina njih su zaposlenici Europapress holdinga". Posrijedi je svakako zanimljiva činjenica, ali u sistemu "bratske povezanosti", kako stvari stoje, ništa lošije ne prolaze ni zaposlenici Slobodne Dalmacije ili Filozofskog fakulteta. Uzme li se u obzir da je u svijetu rada domaće medijsko tržište usporedivo s nekadašnjom ulogom rudnika u životu Raše i Labina, nekako je razumljivo da su pismeniji upravo tu unovčili svoju sposobnost.

Doduše, EPH je kao autentična postindustrijska, postmoderna spužva koja sve može primiti i odbiti, sve kupiti i prodati, primjeran lik medijsko-financijskog cinizma. Njezinu ulogu nije moguće svesti tek na količinu izdanja, broj zaposlenih i tržišnu zastupljenost jer se kapitalna važnost EPH-a ogleda u tipu svijeta što ga proizvodi. Zato se o dominantnim postmodernističkim orijentirima u hrvatskom kontekstu može govoriti tek od širenja epehaovske palete proizvoda, kad je kod nas infrastrukturno zaživjela postmodernistička igrarija, veliki cirkuski simulakrum prožet svim vrstama sveopćeg relativizma s transparentnim financijskim učinkom. To je sistemsko usisavanje svega i svačega definitivno potvrdilo znamenitu "anything goes", uspostavilo kulturnu logiku kasnog kapitalizma na hrvatski način, logiku koja je globalno još uvijek na snazi, a u našem joj dvorištu tek predstoje najbolje godine. Zato i nema proturječja u činjenici da se, na primjer, jedan od bardova kolumnistički zgraža nad pozivnicom za neki urarski party na kojemu se oko pladnja kozica gužva vagon celebrityja, a istodobno na promociji njegova zadnjeg romana govori tom odvratnom proizvodnjom smeća neuprljani lik poput glavne urednice Cosma (ah, taj miris jagoda, čokolade, novih cipela i nezaobilazan zvuk tužnih napjeva Cesarie Evore). Zašto bi i bilo kad medijska prezentacija književnosti posve odgovara smjeni modnih sezona o čemu svjedoče naslovi poput "Što ćemo čitati ove jeseni" ili "Koje knjige ponijeti na ljetovanje". Pa zašto se onda dvije industrije ne bi udružile u prezentaciji novih kolekcija za proljeće-ljeto ili jesen-zimu. A možda i Sara Santini u sljedećem nastavku prizora iz zagrebačkog jet-seta bude o tome nešto pripovijedala.

Također, proturječja nema ni u sljedećoj situaciji. Nakladnik šalje cirkularni e-mail koji vam kao jednom od likova iz adresara pristigne na adresu. Poruka glasi: "Poštovani, roman Ante Tomića 'Ništa nas ne smije iznenaditi' u izdanju nakladničke kuće Fraktura doživio je drugo izdanje u samo tri tjedna. Roman je prodan u 1000 primjeraka mekoga izdanja. U petak 6. lipnja 2003., točno tri tjedna nakon izlaska prvoga izdanja iz tiska, u izlozima knjižara pojavit će se drugo izdanje romana, koji je odmah zasjeo na liste najbolje prodavanih knjiga." Bravo, super, baš mi je drago. I nije proturječno što se tekst doslovno istog sadržaja, uz autorski novinarski potpis, pojavio na stranicama kulture Jutarnjeg lista jer tamo se književne recenzije ionako objavljuju pod naslovima tipa "Roman koji neće postići tržišni uspjeh". Ali jest proturječno što "autorski potpis" nije, kad je već "dobio poruku", postavio u ovom slučaju jedino relevantno pitanje: ako se prosjek naklade početnika, dakle "javnosti" nepoznatog autora, kreće oko tisuću primjeraka o čemu svjedoči natječaj zagrebačkog SC-a, gdje su pod sloganom "Prvih tisuću" objavili jednu zbirku pjesama i jedan roman, kako to da je Tomić, koji je jedan od najprodavanijih, objavljen samo u tisuću primjeraka? Drugim riječima, nasjedam li objavljivanjem tog e-maila na nakladničku dosjetku, prodajem li tuđu maglu i pristajem na prijateljsko-poznanički reket, jer da su, kojim slučajem, prvo izdanje objavili u dvadeset i sedam (27) primjeraka, mogli su drugo tiskati već sutradan?

Posrijedi je, zapravo, pitanje o nešto dugoročnijem reketu. Sustavnije praćenje javnog života Tomićeva romana pokazalo bi još nekoliko zanimljivih epizoda u "postupku kamatarenja" ili, kako bi to rekli hrvatski marketinški stručnjaci, "stvaranja branda". Tako je romanopisac u liku novinara, neposredno nakon objavljivanja "1000 primjeraka mekoga izdanja", odradio veliku reportažu o Vasku Lipovcu, čovjeku koji mu je izradio naslovnicu. Ali to, u sistemu, naravno, nije proturječno. Nije proturječno što Jergović nakon dodjele nagrade Matice hrvatske u Globusovu lajfstajlu predstavlja Igora Zidića kao intelektualca koji se "usudio nekome zamjerati". Nije proturječno ni to što kuharicu koju je napisao Veljko Barbieri ubrajaju u književnost, a ne u kulinarstvo, niti što prizemne dijalektalne ispade Arijane Čuline o ženama i onim stvarima bezrezervno drže literaturom. Naposljetku nije proturječna ni činjenica da su neke moralne veličine istodobno književni kritičari, urednici u izdavačkim kućama, članovi kojekakvih povjerenstava za knjigu i raznih žirija za dodjelu ove ili one nagrade. Zašto bi bilo? U čemu je problem? Oni, jednostavno, lišeni bilo kakva konflikta interesa, u svakoj situaciji zastupaju samo čistu esenciju književnosti. I to uvijek. I to nepokolebljivo.

Sveopća upregnutost književnosti u medijsko-estradni interesni jaram proizvodi dvije, po mom sudu, ključne posljedice. S jedne strane vodi mentalnoj provincijalizaciji jer se u dogovoreni i zapišani prostor ne pušta gotovo ništa što ne pripada sistemu, a s druge sužava definiciju književnosti na njezinu dominantnu medijsku formu, prepuštajući tako životno važan kulturni kapital posvemašnjoj kontroli. Sistem i njegovi pregaoci stvaraju nekonfliktnu interesnu mrežu međusobnog čuvanja leđa koju ne može oprati ni "kritička analitika" Borislava Mikulića učenom tezom o "nesvjesnoj ironiji autoironije" (Slobodna Dalmacija, točnije Forum, 10. IX.). Književnost je tako sistemski nadzirana i svedena na proporcije našega sela jer smo, uključeni u rad spektakla, napokon postali mjera sebi samima. Ono o čemu se ne govori jednostavno ne postoji i zato se postojeće stanje stvari ne može ni sa čim usporediti jer to s čim bi se usporedilo teško može doći do glasa. Pripušta se samo ono što potvrđuje postojeći odnos snaga i sve što iz bijelog svijeta dolazi funkcionira na sličan način. Zato ako vam se omakne da je prijevod "Jarčeva slavlja" Marija Vargasa Llose najveći domaći književni događaj, očekujte sumnjive poglede koji u toj prosudbi vide poziciju koja vječno traži više nego što ima.

I gdje bi se, neovisno o pragu kompetencije, mogao realizirati kritički diskurz, a da ne bude samoproglašeno lijevo-desno blebetanje koje bi se zbog rasne, nacionalne, "naraštajne" ili "ideološke" čistoće moglo odmah diskvalificirati? U dvotjednicima za kulturu koji su savršen proizvod kandidovske pozicije, pa svaki zalijeva svoj vrt i boli ga ona stvar što se preko ogradice zbiva? U "kulturnim prilozima" dnevnih novina koji su zbog oplodnje estradnog kapitala jednostavno ukinuti ili reducirani na kruh i vodu između oglasa za mobilnu telefoniju i mačističkog drukanja za Dinamo? Takva se pozicija u dalekosežnim učincima pretvara u savršeni nadzor književnosti, potpunu kontrolu njezina života jer postoji samo jedan oblik pripuštanja i to onaj koji potvrđuje mehanizam sistema. Slično kao što se svojedobno u nogometu prvak znao prije nego što je prvenstvo započelo. A književnost je ipak preživjela jer je proizvodila neki nenadzirani višak, nešto što se, neovisno o logici sistema nadzora, nije moglo do kraja kontrolirati.

HRVATSKI KNJIŽEVNI BAJKOMAT
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.