Knjigu piše Tuđmanine Franjo
Ter je šalje Neznanom Junaku
Kojega na Brijegu Širokomu
Svako dijete po imenu znade.
Piše Franjo Neznanom Junaku
Kojega je lično postavio
Da mu Mostar stolnim gradom stvori,
Pa makar ga do temelja sori:
“Poslušaj me, Neznani Junače,
Pritisla me gamad bjelosvjetska
Da se prođem vjekovnijeh sanja
O Mostaru gradu hrvatskome,
Da propustim životnu prigodu
Za širenje hrvatskih granica,
Da se lišim životnijeh spona
Što naš Zagreb s Herceg-Bosnom vežu.
Stoga više, Neznani Junače,
Ne djeluj po mojoj direktivi!
Ja ti, evo, strogo zapovijedam -
Neka čuju svi naši dušmani,
Promatrači, žgolje i bakrači,
Što nam broje metke i granate -
Da prestaneš ljuti bojak biti
I balijsku krvcu prolijevati.
Još te jednom, da svi čuju, kumim
Da mi svoju otkažeš poslušnost!”

Knjigu čita Neznani Junače
U stožeru na Široku Brijegu,
Ter saziva svoje doglavnike,
Neznan-borce neznane postrojbe
I stade im vako besjediti:
“Braćo moja, primio sam knjigu
Od našega Ćaće manitoga,
Koji opet, po svom običaju,
Na dva stolca zasjeo pa sjedi,
Al o jednom Stolcu ne besjedi
Niti dade da se za njeg znade.
Naš bi Ćaća htio naglas pisnut,
U mah isti još glasnije stisnut.
Zapovijeda i da ne pucamo
I da njega ništa ne slušamo...
Naš bi Ćaća, čini mi se, htio
Mostom biti i bit provalijom!
Ajmo Ćaki ispuniti želju,
Pa balije čuvat u Dretelju
I u ime sloge, ime mira,
Naslagat ih ko vreće krumpira!
Ajmo želju ispuniti Ćaki,
Prestrašit se koliko smo jaki,
Pa most srušit u Neretvu hladnu
Da na drugu ne pređemo stranu!
Nek se vidi Ćaća svih Hrvata
Da istočni Mostar ne svojata,
Nek se vidi da je nama dosta
I Mostara i rata i mosta!”