CRPIO JE SNAGU IZ SLABOSTI
Ivan LOVRENOVIĆ
24. listopada, 2003.

Izetbegović se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite "ideje Bosne": on je u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da je uobliči. Umjesto toga, on je, sasvim pragmatično, puštao vrijeme i događaje da donesu ono što "moraju donijeti", i tomu prilagođavao političku poziciju – svoju i svoje stranke

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Polovicom osamdesetih godina prošloga stoljeća u jednom od zajedničkih jugoslavenskih televizijskih programa mogao se gledati veliki dvodijelni dokumentarni film o političkim zatvorenicima. Bio je to politički i kulturalni šok: službeno je detabuirana činjenica od koje za Partiju i sistem nije bilo opasnije. Po tome što je morala pristati na takvu javnu informaciju (u stvari – sama je inicirati), moglo se osjetiti koliko joj se trese tlo pod nogama. U filmu "nastupio" je i Alija Izetbegović – jedna od žrtava sarajevskoga monstr-procesa iz 1983. U nekoj mračnoj prostoriji (valjda u fočanskoj robijašnici) kamera je iz stražnjega poluprofila pratila čovjeka u bijeloj košulji, tako da ga ni u jednom trenutku gledatelj ne može vidjeti en face. Novinar je pitao o uvjetima života, o eventualnim pritužbama, a zatvorenik je mirno i sažeto objasnio: jest da ja ovdje ležim nevin, ali ja ovdje ležim zbog ideja, dakle i svojom voljom, pa se ne mogu žaliti ni na što... A onda, u dodatku, i skoro neprimjetno ironično: možda, kad bi mi dali olovku i papira da mogu pisati, imao bih sve što mi treba. Zvučalo je gotovo kao da hoće reći: ne bih morao odavde ni izlaziti...

Ne znam nikakav drugi prizor u kojemu je tako dobro i cjelovito predstavljen jedan Izetbegović. Onaj, čija je snaga u sabranosti, u vladanju sobom, i čiji je život dominantno okrenut kontemplaciji, te jakoj potrebi da se mislima dadne život u riječima. Već u Izetbegovićevim prvim dvjema knjigama (“Islamska deklaracija” i “Islam između Istoka i Zapada”) pokazat će se duboka proživljenost vlastitih ideja te izrazita sposobnost da se one kristaliziraju u kondenziran i jasan iskaz. Tu sliku gotovo idealnotipski nadopunjuje podatak da je to čovjek koji je kroza cijeli svoj život do 1990. prošao kao marginalac – odvojen čvrstom političkom i svjetonazorskom granicom od službenih i neslužbenih institucija vladajućega diskursa.

Za nas je, međutim, važan drugi Izetbegović – onaj koji u velikom preokretu 1990. s margine ulazi u samo središte, pretvorivši se iz autsajdera u lidera, i počinje ne samo sudjelovati u vladajućem diskursu nego ga i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke sasvim osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i pomalo starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i štabnih generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji - apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana, trogloditska srpska opsada i uništavanje Sarajeva - iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijeloga naroda, postao je, i neko vrijeme doista tako funkcionirao, jedna od planetarnih političkih ikona u klasi i rangu Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame.

Jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka, eksplicite ga navodeći mnogo puta. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniju deceniju u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: "sačuvali smo Bosnu", "sačuvali smo ideju Bosne", kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu...

U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Daytonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja, što nas izravno dovodi na problem "ideje Bosne". Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom "normalizira", ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana. Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod "sačuvanom idejom Bosne"? Ako bi se to odnosilo tek na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za obnavljanje i strukturiranje obećavajućega društva (makar i po "ideji" neke posve nove Bosne, drukčije od svih naših iluzija i projiciranja), tako "sačuvana ideja Bosne" ne bi predstavljala nikakav uspjeh.

Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u nekom razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju "ideju Bosne", za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u spomenutim svojim ranim knjigama. Tako je njegovu ideju Bosne, zapravo, moguće tek neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka. Međutim, sve od napuštanja čuvene Platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992., u kojoj je bila konzistentno artikulirana koncepcija borbe za demokratsku državu i građansko društvo, svaki pokušaj takvoga iščitavanja više dovodi u zabunu i dileme nego što pruža jasan odgovor o Izetbegovićevom viđenju Bosne i Hercegovine. Posljednjih godina, pak, nakon što se povukao iz aktivnoga političkog života, svoje javne (pre)poruke o tom pitanju sveo je na dva gotovo gnomično sažeta iskaza: "Budućnost Bosne i Hercegovine je u umjerenim nacionalnim strankama", i: "Neka Srbi budu – Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali neka svi budu malo više Bosanci". Kad se malo pomnije analiziraju, ove njegove formule nisu daleko od pitijski dvosmislenoga silogizma kojim se je znao služiti u ratu, objašnjavajući strancima mogućnost/nemogućnost Bosne: "Bosna je nemoguća bez Hrvata i Srba; Hrvati i Srbi neće Bosnu..." U ljeto 1994., pak, na pitanje novinara pariškoga Libérationa bi li pristao na stvaranje nekakve muslimanske državice na tlu Bosne i Hercegovine ako bi svjetski faktori iznudili odvajanje srpskoga i hrvatskog "entiteta", Izetbegović odgovara vrlo indikativno: ne, iz dva razloga: prvo, zato što bi to bilo neodrživo, a drugo, što to međunarodna zajednica nikad ne bi dozvolila. A u intervjuu što ga je s njime pravio potpisnik ovih redaka 1997. godine, autorizirao je sljedeći paradoks, od kojega je mnogima zastao dah: "Ja sam za Bosnu do mora i Hrvatsku do Drine." Kad se jednim pogledom pokuša obuhvatiti sve što je i kako je Izetbegović govorio o svojemu gledanju na Bosnu i Hercegovinu, postaje jasnije zašto se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite "ideje Bosne": on ju u nekom sustavnijem obliku zapravo nije ni imao, niti je posebno težio da je uobliči. Umjesto toga, on je, sasvim pragmatično, puštao vrijeme i događaje da donesu ono što "moraju donijeti", i tomu prilagođavao političku poziciju – svoju i svoje stranke.

S lakoćom je u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Uvjereno je govorio o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjen na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Ideološka islamizacija Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu ostat će najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za minimalnu, nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku.

Razapet između vjere (islama), naroda (bošnjačkoga) i države (Bosne i Hercegovine), između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države, građanskoga društva i laičke kulture, nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično-operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine.

Ali, da je Alija Izetbegović i u ljudskom i u političarskom formatu bio podosta izvan našega liliputanskog srpsko-hrvatsko-bošnjačkoga prosjeka, to je nepotrebno dokazivati. Za njega, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti ona krucijalna okolnost, koja je kao loš usud, i osobni i narodni i bosanskohercegovački, pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao nego je izašao politički neuništen, a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u "bratskom" paklu devedesetih. Napokon, i nimalo nevažno, ostat će zapamćeno da je Alija Izetbegović prvi od svih protagonista rata u Bosni i Hercegovini smogao snage i imao moralnoga integriteta da uputi javnu i jasnu ispriku u ime bošnjačkoga naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz tog naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, snagu umio crpsti iz slabosti.

CRPIO JE SNAGU IZ SLABOSTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.