GLAVAŠ NE SMRDI OD NOGU
Boris RAŠETA
24. listopada, 2003.

Nakon što je Ministarstvo zdravstva opovrgnulo tvrdnje o ljekovitim svojstvima Megamina, osječki se “čarobni prah” - čiji je politički pokrovitelj bio Branimir Glavaš – iz farmacije prešaltao najprije u kozmetičku industriju, a sada evo i u tekstilnu. Žene tvrde da im u megaminskim čarapama “noge ne zebu”, a muškarci da su napokon pronašli čarape “u kojima noge ne smrde”. Aferozni se pripravak sada može naći i u donjem rublju, jastucima, plahtama, biciklističkim hlačama, trenirkama...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Žene tvrde da im u megaminskim čarapama “noge ne zebu”. Muškarci govore da su napokon pronašli čarape “u kojima noge ne smrde”. Zadovoljstvo je tako dvostruko, bračni je sklad gotovo zajamčen, no pjesmi & veselju nema kraja ni konca. Megaminsko donje rublje “efikasno upija znoj i zaustavlja emisije neugodnih mirisa”! Ono, nadalje, “zaustavlja štetno djelovanje ultraljubičastih zraka i štiti kožu od djelovanja mikroorganizama”. Tkanina protkana megaminskim prahom - piše dio hrvatskog tiska - povrh svega “dokazano ublažava reumatske tegobe i uz sve do sada nabrojano povećava energetsku razinu cijelog organizma...” Ah, da, u megaminskom rublju tijelo zadržava i prirodnu temperaturu!

Hrvatska javnost ovih je dana, dakle, obaviještena da je Megamin, “čarobni prah” iz Osijeka, ušao u novu fazu. Nakon tržišta dijetetskih i kozmetičkih proizvoda, sada osvaja i tekstilnu industriju. Tekstil protkan Megaminom na tržišta, domaća i strana, plasirat će tvrtka Tribotex iz Siska, točnije, iz Dužice, mjestašca nadomak Sisku. U gami proizvoda nalazi se donje rublje, čarape, jastuci, trenirke, biciklističke hlače, potkošulje...

Ovaj niz tekstilnih čuda rodno mjesto ima u danas pomalo zaboravljenoj aferi Megamin, koja je punila novinske stupce veći dio minulog desetljeća. Megamin je, svojedobno, na hrvatsko tržište lansiran kao proizvod čija se terapijska svojstva - naročito u liječenju raznih vrsta karcinoma - mogu opisati gotovo kao čudesna. Izumitelj Megamina je Osječanin Tihomir Lelas, a političko pokriće projektu davao je tada svemoćni župan Branimir Glavaš. Bio je to posao stoljeća: kutija Megamina stajala je stotinu njemačkih maraka, a zainteresiranih je kupaca bilo na desetke tisuća: kako je Megamin praktički “liječio” sve, svaki je bolesnik bio i potencijalni kupac. Na taj se proizvod nadovezala i neviđena reklamna kampanja. Megaminom je navodno trebala biti liječena Raisa Gorbačov; u kuloarima se šaputalo kako taj pripravak uzima čak i bolesni Franjo Tuđman. Ništa od toga nije se pokazalo točnim. Samo je jedan uglednik javno priznao uzimanje Megamina i prisegnuo na njegovo djelovanje: bio je to glavom i bradom Branimir Glavaš: “Probao sam uzimati Megamin, iako ne u velikim količinama. Kako mnogo radim, nakon njega osjećao sam se mnogo bolje, čak izvrsno, pa mi je navečer bilo kao da je jutro.” Vitalni Megamin-župan u tom je poslu našao i političku korist: zapošljavanje desetaka ljudi, te velike zarade koje će ostajati u Županiji. Naime, plan tvornice Tribomin, koja je proizvodila pripravak, bio je plasiranje 400 tisuća kutijica Megamina u prva četiri mjeseca, što bi donijelo zaradu od 40 milijuna maraka!

No, nakon početne euforije na Megamin je, negativno ili izrazito negativno, reagirala masa stručnjaka. Vrhunac je bila odluka Ministarstva zdravstva od 4. prosinca 1998. godine kojom se zabranjuje pripisivanje ljekovitog djelovanja Megamina, a uskoro nakon toga osječka je tvornica - na užasavanje lokalnog HDZ-a - prestala s radom. Prijevara je u farmaceutskoj industriji okončana, no Megamin se nakon toga u Hrvatskoj počeo prodavati u drugim izvedbama (danas primjerice kao puder), bez deklariranih ljekovitih svojstava, te u nekim stranim državama. Ovo je početak njegova drugog života.

Tvrtka Tribotex smještena je u velikoj hali, neposredno uz glavnu cestu. Ulazeći u poslovne prostore Tribotexa, ekipa Ferala doživjela je malo iznenađenje: upravu Tribotexa čine odreda mladi ljudi, u prosjeku oko trideset godina starosti, svi, kako kažu, s visokim obrazovanjem. Dva su imena hrvatskoj javnosti poznata: Stojanović i Lelas. Igor Stojanović, predsjednik uprave Tribotexa, sin je Milana Stojanovića, direktora Zlatne igle iz Siska, dok je šef marketinga Antonio Lelas, sin glasovitoga Tihomira Lelasa, tvorca Megamina, odnosno autora “Megamin-manije”. Ostatak uprave nije poznat široj javnosti. U Tribotexu se, inače, nalazi samo uprava i skladište gotovih proizvoda, dok sve elemente asortimana sklapaju tvornice pod ugovorom.

“Tihomir Lelas dulje je vrijeme eksperimentirao s primjenom Megamina na tekstilu”, objašnjava genezu projekta Igor Stojanović. “Rezultati tih istraživanja trebali su naći konkretnu primjenu. Megamin, se, naime, izvozi i dobro prodaje po cijeloj Evropi, a uskoro će, od 1. siječnja sljedeće godine, proizvodi na bazi Megamina biti dostupni i na američkome tržištu.” S tekstilom se eksperimentira već godinu dana: dosad je na stranim tržištima plasirano deset tisuća tekstilnih proizvoda: čarapa, plahti, trenirki, gaća, biciklističkih hlača, jastuka... U poslu s megaminiziranim tekstilom sudjeluju četiri tvornice - Pounje iz Hrvatske Kostajnice, Zivtex iz Zaboka, Proizvodnja čarapa Miro iz Samobora te Zlatna igla iz Siska. Megaminski prah proizvodi se u Tribominu u Osijeku, a u pamučna vlakna ugrađuje se u Predionici Glina.

“U tim tvornicama radi više od tisuću ljudi”, objašnjava dalje Igor Stojanović. “Oni, doduše, nisu angažirani samo na poslu s nama, ali im je taj posao itekako važan, posebno kad se zna kakvo je stanje u tekstilnoj industriji. Konačno, na ovom je poslu angažirano više od 40 vrhunskih tekstilnih stručnjaka, među kojima su neki i iz Švicarske.” Cijene proizvoda kreću se u rangu srednjih ili viših, pa megaminske čarape ili trenirke možete dobiti po cijeni Umbra ili Nike. Megaminsko rublje zadržava, navodno, rečena svojstva do trideset pranja, pod uvjetom da se kupci pridržavaju uputa za upotrebu.

“Mi želimo da to bude pravi hrvatski proizvod: posvuda stoji oznaka ‘made in Croatia’”, kaže Stojanović.

“Imat ćete ozbiljnih problema iz češkog vulkanskog praha raditi stopostotni hrvatski proizvod”, ubacuje se u razgovor naš fotograf.

“Rad i ideja su naši”, odgovara Stojanović. “Na svim proizvodima mora pisati naš trade mark. Imali smo masu ponuda, da vam sad ne spominjem imena, velikih stranih tvornica, ali smo ih odbili: mi ne želimo da se naši proizvodi rade u Kini. Poanta priče je da ovdje počnemo raditi za izvoz. Mi smo ono što Hrvatskoj treba: novi ljudi, novi val, novi duh...” Veliki interes, kažu Stojanović i njegovi suradnici, zabilježen je u mnogim evropskim zemljama, čak i u Skandinaviji. Zasad se - nakon nulte serije - rade predbilježbe, pa će se prave dimenzije posla moći vidjeti tek idućih mjeseci, a ključno bi tržište moglo biti ono američko. “To je tržište poprilično zasićeno, ali iz dosadašnjih kontakata vidjeli smo da postoji veliki interes”, kaže Antonio Lelas. “Inače, danas na tim tržištima možete naći dosta sličnih proizvoda, Benetton radi tekstil s vitaminom C, a u Njemačkoj su zadnjih godina veliki hit proizvodi na bazi aloa vera, koji se vrlo dobro prodaju. To je prava senzacija. No, mi ćemo tamo naći mjesta i za naše artikle, bar prema ovome što smo dosad ustanovili.”

Mjesta će, vjerojatno, biti. No, kakav je stvarni efekt tekstila obogaćenog megaminom? Je li riječ o ljekovitim ili pak štetnim proizvodima, ili je riječ o “sindromu svete vodice”, dakle, proizvodima koji nit’ koriste, nit’ štete?

“Projekt je stvarno dobar i ne radi se ni o kakvoj prijevari”, kaže Antonio Lelas. “Radi se o tome da se ovdje stvarno može pomoći i tekstilnoj industriji i cijeloj Hrvatskoj. Vidite, sve se zapravo zasniva na vulkanskom materijalu zeolitu, koji su još prije dvije tisuće godina koristili stari Rimljani. Oni su ga primjenjivali za zacjeljivanje rana, oralno i lokalno. Tekstil je najpogodniji za lokalnu primjenu.”

U Tribotexu, međutim, nitko neće reći da megaminsko rublje ima ikakva terapijska svojstva. Kažu samo da ne škodi. “Megamin se kao dijetetski pripravak ne može deklarirati kao nešto što se uzima kao lijek ili kao osnovna terapija. I mi to ne radimo ni s oralnim ni s tekstilnim proizvodima. Ono što mi tvrdimo, jest da on apsolutno nije toksičan, niti je kancerogen: u masi zeolita, onaj koji mi koristimo, tzv. klinoptilolit, po svim je ispitivanjima posve bezopasan.”

Lelas i Stojanović dali su nam i dokumentaciju o dosadašnjim testiranjima. Nakon istraživanja tekstila za majice, na životinjama - laboratorijskim miševima - koja je proveo Institut za medicinska istraživanja iz Zagreba, zaključeno je: “Cijelo vrijeme trajanja pokusa... nisu uočene promjene koje bi ukazivale na postojanje svojstava akutne iritacije ili senzibilizacije kože." Isti je nalaz i u slučaju testiranja jastuka s Megaminom. Naši sugovornici pokazali su nam i nalaze američke FDA (Agencije za hranu i farmaceutske proizvode) gdje stoji da zeolit i sintetički zeolit “nisu klasificirani kao kancerogene tvari za čovjeka”...

“Dobro”, pitamo Lelasa i Stojanovića, “svi ti nalazi upućuju na zaključak da nema štetnih djelovanja. No, svi koji kupuju Megamin ili proizvode na toj osnovi uvjereni su da će od njih imati neke konkretne zdravstvene koristi. Imate li nalaza koji bi potvrđivali takva uvjerenja?”

“Ljudi koji su primjenjivali dijetetski pripravak sigurno su primijetili neko ljekovito djelovanje, s time da ga mi nismo nikad deklarirali. Zasad se vrše klinička ispitivanja, a o rezultatima - kad se to završi - javnost će biti obaviještena. Sada je moj ključni posao marketing”, kaže Lelas.

No, marketinški dio posla već je obavljen. Obavio ga je, u prvom jurišu na Hrvatsku, Tihomir Lelas. Sada dolazi vrijeme u kojemu se može kupiti tržišno vrhnje.

GLAVAŠ NE SMRDI OD NOGU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.