|
NAKON OSTAVKE VELJKA BARBIERIJA, POTPREDSJEDNIKA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, NASTAVLJA SE RAPIDNO SROZAVANJE UGLEDA OVE KNJIŽEVNO I POLITIČKI LOBOTOMIRANE UDRUGE
ČUVAJ SE LOŠEG DRUŠTVA!
Igor LASIĆ
24. listopada, 2003.
Veljko Barbieri ostavku je podnio zbog neslaganja s predsjednikom Društva Slavkom Mihalićem i njihova sukoba oko “Antologije hrvatskog pjesništva 20. stoljeća”. Budući da su ostavku na svoje mandate u Upravnom odboru nedavno dali i Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević te Branimir Bošnjak, time je nastavljeno osipanje poznatijeg članstva, svih onih čiji stavovi imalo odudaraju od politike vladajuće struje, koja je ista od vremena dok se u DHK-u pljeskalo odlasku Vlade Gotovca ili Predraga Matvejevića
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Ukupna situacija u Društvu hrvatskih književnika – “našoj najstarijoj književnoj udruzi”, kako mu se tepa - razvija se zadnjih dana prema svim očekivanjima. Jer, što se drugo moglo očekivati u instituciji koja je dugi niz godina marno njegovala političku i književnu lobotomiju, nego da se nastavi osipanje poznatijega članstva, svih onih čiji stavovi imalo odudaraju od politike vladajuće struje, koja je u biti ista od vremena dok se ondje pljeskalo odlasku Vlade Gotovca ili Predraga Matvejevića? Ostavku na dužnost prije nekoliko dana podnio je potpredsjednik DHK-a Veljko Barbieri, zbog upravnih te statutarnih neslaganja s predsjednikom Slavkom Mihalićem, i zbog njihova sukoba oko “Antologije hrvatskog pjesništva 20. stoljeća”, koju je priredio Zvonimir Mrkonjić, a - prema dogovoru i narudžbi - trebao objaviti DHK.
Barbieri je ostavku podnio nedugo nakon što su na svoje mandate u Upravnom odboru DHK-a ostavku dali Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević i Branimir Bošnjak. Njihova su mjesta zatim popunjavana prema broju glasova što su ih kandidati dobivali na posljednjoj izbornoj skupštini. Umjesto Maroevića, koji je imao 78 glasova, kako navodi Vjesnik, u Odbor je dospio Mile Maslać s devet. Takav je Statut, pravda se Mihalić, koji u svemu prepoznaje “predizbornu igru”, i to još od prethodnih izbora... “Nema pravog sukoba”, rekao nam je predsjednik DHK-a, “osim što se protivim da mi objavimo antologiju koju je napisao Mrkonjić, odnosno takvu jednu uvredljivu antologiju. Barbieri ionako ne zna kako se vodi DHK, ne poznaje istinsku problematiku, jer živi u Makarskoj, tamo kuha i piše. Mislim da Veljko Barbieri traži izvanrednu izbornu skupštinu iz osobnih razloga i interesa”.
S druge strane, Jutarnji piše kako Mihalić zapravo zamjera Mrkonjiću što je u antologiji više prostora od njega dobio Danijel Dragojević, nakon čega je predsjednik DHK-a službeno zabranio sastavljaču antologije da ikad te igdje više objavi njegove (Mihalićeve) stihove.
Slavko Mihalić pak tvrdi da se protivio antologiji Zvonimira Mrkonjića i prije negoli je napisana. Mrkonjić po njemu “nije osobiti poznavatelj hrvatske poezije”, ali je zato vrlo “isključiv, dogmatičan, itd.”. Po završetku izbora, antologija je imala na okupu stotinjak imena hrvatskih pjesnika 20. stoljeća, no Mihalić nalazi da ih nedostaje 50-60, naročito dijalektalno određenih. U svojoj recenziji antologije, koju je naslovio “Mrkonjićev promašaj”, predsjednik DHK-a nabraja imena koja nisu uvrštena. Navest ćemo tek dio s Mihalićeve liste: Drago Gervais, Grigor Vitez, Marin Franičević, August Cesarec, Jure Franičević Pločar, Vinko Nikolić, Zvane Črnja, Zvonimir Balog, Simo Mraović, Delimir Rešicki, Anđelko Vuletić, Daniel Načinović, Višnja Stahuljak, Pajo Kanižaj, Ivan Tolj, Đurđica Ivanišević, Mile Pešorda, Stijepo Mijović Kočan...
Prije negoli reknete da i sami nalazite ovdje poneko ime koje je “moralo” biti uvršteno, ili pak neko za koje je svakako dobro što je ostalo po strani, treba podsjetiti da je i antologija autorsko djelo, da njezin pisac ima pravo držati se svog poetičkog principa, i da ga se tek potom i po tome može osporavati. Sadržaj nisu brojevi, nego pjesme. Nisu kriterij one koje nisu ušle, nego one koje jesu. Ali, upravo u tome i jest suština DHK-a: u neshvaćanju autorske nezavisnosti, a drukčije u paru s prevladavajućom političkom ideologijom ove udruge i ne ide... Zato što se brojčanost pretpostavlja kvaliteti i, dakako, autorskom principu, moguće je vodstvu DHK-a primati čitave kompozicije novih članova; sad ih ima oko 450. Društvo hrvatskih književnika se od osipanja starog članstva, dakle, neće raspasti, ali bi moglo doslovno implodirati uslijed bildanja svježim glasačima literarne provenijencije. Drugačiji se ishod ovog sukoba, i uopće DHK-a, ne nazire.
Pa čak i tada, kad ova hipertrofirana udruga prasne kao supernova, netko će se boriti za vlast nad institucijom ili barem nad praznim njezinim naslovom, jer je sadržaj već odavno iscurio. Zbog toga je - izraženo kroz statute i antologije - DHK uspio danas napuknuti čak i na svom tzv. umjerenom krilu, onome koje se dosad u najvećoj mjeri držalo po svemu laganim. “Pravog sukoba” tako ipak ima, bez obzira što ga Slavko Mihalić ne priznaje, pa makar se na kraju preostali literati s najmanje tri objavljene knjige prepirali oko fonta i veličine slova na memorandumu institucije.
VELJKO BARBIERI, POTPREDSJEDNIK DHK-a U OSTAVCI
KOLIČINOM PROTIV KAKVOĆE
- Mislite li da bi na izvanrednoj izbornoj skupštini prevagnuo stav da treba mijenjati vladajuću struju kroz Upravu DHK-a? Ima li sadašnje članstvo DHK-a uopće takav potencijal?
- Nisam siguran, međutim, kako nisam spominjao razloge koji su me prošle godine uznemirivali, sad bih mogao izravnije odgovoriti na vaše pitanje. Ma koliko sam se, kako u prošlom tako i u ovom sazivu Upravnog odbora, zalagao za kvalitetnu reviziju članstva DHK-a, budući da preveliki broj članova postaje kritična masa koja se pretvara u izborni mehanizam, a ne u grupu pojedinaca s pravom na donošenje sudova, trend upisa članova nastavio se tempom kakav je bio karakterističan za devedesete. I kriteriji koje donosi ovaj toliko sporni Statut vrlo su plauzibilini kada se radi o književnoj djelatnosti. Po Statutu, onaj tko želi postati član, mora imati najmanje tri knjige. Ne vodi se računa o književnoj vrijednosti svake od njih, dakle, radi se o količini na štetu kakvoće. Iz mnogih razloga, pa i političkih, na desetine članova u proteklom desetljeću upisano je u DHK, po mom sudu opet pogrešno, jer ako je i trebalo objediniti sve pisce koji su Hrvati po jeziku kojim se služe, sasvim je sigurno da je i na njih trebalo primijeniti stroge kriterije za koje sam se zalagao. Dovoljna bi bila i jedna knjiga ako se doista radi o književnom djelu. Nažalost, mislim da će se s istim problemima uskoro suočiti i Društvo hrvatskih pisaca, zbog podjednako nekritičkog upisa članstva.
- Rekli ste mi da se preko Mrkonjićeva slučaja lomilo načelo ispravne odluke i demokratičnost DHK-a. Je li ovo po vašem mišljenju i po samoj reakciji dosad najozbiljniji sukob u DHK-u? I nije li demokratičnost DHK-a već odavno propala?
- Ne mislim da je ovo najozbiljniji sukob, jer je sukob kulminirao samim rascjepom i podjelom unutar književničkih redova te osnivanjem paralelne udruge. Međutim, ni nakon tog ključnog udarca, Upravni odbor Društva hrvatskih književnika nije shvatio da se neke stvari moraju promijeniti. Nastavilo se s istovrsnom praksom donošenja zaključaka formalno zaštićenih Statutom, a po mom dubokom mišljenju i dubokom žaljenju već unaprijed pripremljenih za puko odobravanje. Ma koliku štetu oni nanosili DHK-u.
- Pretpostavimo da ste vi radili antologiju hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Koliko bi imena ona sadržavala?
- Odgovorit ću vam kao što mi je, po njegovu sudu potpuno legalistički, tijekom posljednjeg Upravnog odbora rekao Slavko Mihalić: “Ti nisi pjesnik pa ne možeš glasovati o pjesništvu.”
ČUVAJ SE LOŠEG DRUŠTVA!
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
|
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|
