Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
SARAJEVO, LJUBAVI MOJA
24. listopada, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Srebrni slapovi nostalgije pljušte sa stranice kolumne, koju u sarajevskim Danima redovito ispisuje Aleksandar Hemon, američki Bosanac, čije su dvije knjige proze (“Question of Bruno”, “Nowhere Man”) u trijumfalnoj putanji obišle planet. Hemon preko novinskih stranica ostvaruje trajni kontakt sa Šeherom, koji je, kao i tisuće njegovih sugrađana, napustio početkom krvavih devedesetih, nalazeći i dalje u njemu ono što u svijetu koji je u spisateljskome Blitzkriegu trijumfalno osvojio – nije uspio naći.

Kao ratni izbjeglica Hemon je, dakle, otišao u SAD, gdje je prvih mjeseci i godina raznosio reklame po haustorima. Danas je jedna od najvećih američkih književnih zvijezda u usponu. Čitam u hamburškom Der Spiegelu recenziju nove Hemonove knjige, objavljene ove godine, a već prevedene na nekoliko jezika: kritičar, inače ne baš sklon piscima s Juga, uspoređuje Hemona s Brunom Schulzom, Kišom i Nabokovim, potom poentira da je riječ o "pripovjedačkome virtuozu". Nijemci su oduševljeni našim piscima jedino ako ih prevedu s nekog velikog jezika – Kiša su "preuzeli" od Francuza, a Hemona od Amerikanaca. Ne smeta im ni "slavenska patetika", samo u slučaju da ona dolazi preko oceana.

"Sjećam se lipa, koje su cvale kao da im je zadnji put i širile miris koji i danas mogu osjetiti u nosnicama; mladići su bili atraktivni, djevojke lijepe, sportski timovi uspješni, rock-grupe dobre, ulice su bile mekane kao perzijski tepisi, a Zimska je olimpijada bila zaslužna da smo se svi osjećali kao da živimo u središtu svijeta." Tako kroz zaleđene predratne prizore Hemon vidi Sarajevo u svome najnovijem djelu, a na taj citat nadovezuje se spomenuta kolumna objavljena u sarajevskom magazinu, u kojoj se grad pod Trebevićem riše jarkim bojama ljubavi i čežnje:

CAFÉ NOSTALGIJA: SARAJEVO, LJUBAVI MOJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.