Mirko KOVAČ
KOVAČNICA
LEGENDA O SREBRNOJ RUCI
24. listopada, 2003.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jedne prohladne večeri, negdje oko ponoći, nazvao sam iz Kluba književnika Boru Pekića i rekao mu: “Došao bih da se oprostimo. Napuštam Beograd.” On je bio noćna ptica. U bilo koje doba nakon ponoći – uvijek ste dobrodošli. Mislim da je bila kasna jesen, možda kraj studenog 1991. godine. Već sam bio puno toga rasprodao, pa i auto, tako da smo uzeli taksi od Kluba književnika do Malajničke ulice na Vračaru. Moja supruga voljela je Pekića, napravila mu je portret sa srebrnom rukom i često ga hvalila kako je jedini strpljivo pozirao, svjestan da je to povijesni čin, dočim smo Danilo i ja bili neozbiljni, bez koncentracije za poziranje – bit će da smo slabo stajali s vječnošću. U “Skici za portret Borislava Pekića”, odlično napisanom tekstu, B. M. Mihiz je rekao: “Jedna vidovita slikarka portretisala ga je kao ikonu Bogorodice Trojeručice.” Slikarica je znala koliko je Pekić bio opsjednut da legendu o srebrnoj ruci pretoči u roman ili novelu, pa je prikupljao građu o Bogorodici Trojeručici, putovao je u Hilandar i Jeruzalem kako bi što dublje proniknuo u misterij te ikone, u čudotvornost Trojeručice. Posvetu “Srebrne ruke” bio mi je namijenio još onda kad je ideja za pripovijest bila u začetku.

Čim smo stigli, već na vratima, moja je supruga, znajući da se nakon toliko godina prijateljevanja opraštamo, briznula u plač, premda sam je još u taksiju upozorio: “Molim, bez suza!” Ondje smo zatekli pjesnika Vavu Hristića. Pili su viski, već su dobar dio boce slistili, ali na njima se to nije opažalo; tek su možda malčice Vavu odavale zažarene oči. Bio je šutljiv, smješkao se, čak je sa simpatijama slušao Pekićeve kozerije o srpskim bogatašima i bankarima kao ratnim profiterima, jer da su srpski ratovi uvijek trajali samo dok je bilo profita. Onda je samoironično govorio o svojemu i Vavinu plemstvu čiji su preci bili mahom panduri. S humorom i zajedljivo ružio je tzv. građanske pisce koji su bili borci čim se neka stvar završi, pa je peckao i Hristićeva prijatelja, pjesnika Boru Radovića, dobro odgojeno dijete, što se odmetnuo i dogurao do Centralnog komiteta srpskih komunista, dok je beogradski mezimac Cici Pavić bio tajnik partijske ćelije Prosveta.

KOVAČNICA: LEGENDA O SREBRNOJ RUCI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.