Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
7. studenoga, 2003.

FERAL OTKRIVA: KAKO SU SE HRVATSKI DIPLOMATI IZ VREMENA HDZ-a SLUŽBENIM KREDITNIM KARTICAMA KORISTILI ZA PRIVATNE POTREBE

GRANIĆEVA KARTICA ZA SVE
Ivica
7. studenoga, 2003.

Na dugačkim listama što ih je American Express tokom 1998. i 1999. godine dostavljao hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, koje je potom uredno podmirivalo troškove, nalaze se i podaci o privatnom arčenju bivšeg ministra Mate Granića, koji je za posjeta jednoj bečkoj draguljarnici i na zimovanjima u austrijskim skijalištima potrošio više od 100 tisuća kuna. Ivo Sanader, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova i aktualni šef HDZ-a, preferirao je luksuzne restorane i ekskluzivne svjetske hotele. Sanader je službenom kreditnom karticom spiskao više od 40 tisuća kuna

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Izvadak iz popisa službenih troškova Ive Sanadera

Mate Granić, aktualni predsjednik Demokratskog centra, ne skriva svoje ambicije u slučaju da se njegova partija - trenutačno združena s Budišinim liberalima - domogne vlasti: on, naime, opet želi biti ono što je bio u vrijeme Franje Tuđmana, a bio je ministar vanjskih poslova. Sasvim je sigurno da dr. Granić ima puno vlastitih razloga za ponovno uvaljivanje u udobnu ministarsku fotelju na zagrebačkom Zrinjevcu, no mi ćemo se ovdje zadržati na jednom motivu koji je pobliže opisan na dugačkim listama što ih je American Express – preciznije, Americanova Služba Company Gold Card – tokom 1998. i 1999. godine dostavljala hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, koje je potom uredno podmirivalo troškove što su ih Granić i njegovi podčinjeni pravili po elitnim restoranima, luksuznim hotelima, prestižnim buticima, glasovitim draguljarnicama, diplomatskim dućanima, prodavaonicama CD-a... Bila je to, kako ćemo vidjeti u nastavku teksta, uistinu živa diplomatska aktivnost.

Ivo Sanader

Feral je u posjedu dokumenata iz hrvatske podružnice American Expressa koji svjedoče o sklonosti HDZ-ovih diplomatskih odličnika da neobično olako potežu kompanijske zlatne kartice koje su im stavljene na raspolaganje, e kako bi širenje istine o pravednoj borbi hrvatskoga naroda bilo podvučeno finim jelima i zaliveno nepcu ugodnim napitcima, te svakovrsnim drugim Božjim blagom što su ga smjerno financirali domaći porezni obveznici. Iz tih dokumenata, čije faksimile ovdje objavljujemo, može se, recimo, vidjeti kako je Mate Granić njegovao, divljenja vrijednu, sklonost prema plemenitim metalima. Tako se u veljači 1998. godine zatekao u bečkoj draguljarnici Horwath Juwelen, te je valjda zbog pomanjkanja vlastitoga novca i zbog želje da sačuva vlastitu kreditnu karticu od nepotrebnog peglanja – posegnuo za karticom Ministarstva vanjskih poslova: konačni rezultat tog radnog posjeta bečkoj zlatarnici iznosio je nešto više od 32 tisuće spiskanih kuna.

Austrija je i inače bila omiljeni Granićev poligon za vitlanje službenom kreditnom karticom. U tamošnjem zimovalištu Bad Kleinkirchhenu bivši je vanjskopolitički ministar u dva navrata potrošio tridesetak tisuća kuna: kako kaže u razgovoru za Feral (vidi okvir), Granić je tamo običavao skijati sa svojom obitelji, ali su ga tokom odmora posjećivali neznani austrijski dužnosnici, pa je ministar osjećao obavezu da im plaća neznane troškove.

Neznane troškove neznanim ljudima Granić je, u travnju 1998., plaćao i u hotelima u okolici Salzburga. Tamo je službenu kreditnu karticu opteretio s dvadeset tisuća kuna, dok su tri njegova boravka u Golfhotelu u austrijskom Bad Tatzmannsdorfu rezultirala s dvadeset i pet tisuća potrošenih kuna. Mate Granić tvrdi da su svi ti troškovi učinjeni u službene svrhe, ali isto tako tvrdi da je sve račune koje je napravio služeći se karticom Ministarstva vanjskih poslova poslije nadoknadio iz vlastita džepa. Ako je tome tako - ako se, dakle, Granić karticom koristio u službene svrhe - nejasno je zašto je poslije te troškove pokrivao vlastitim uplatama na račun ministarstva. Prije će stoga biti da je zaigrani ministar u Austriji (ali i drugdje) trošio za privatni ćef, pa je naknadno refundirao svoje troškove bojeći se novinarskog prozivanja. Unatoč tome, ostaje činjenica da je službenu kreditnu karticu koristio za privatno arčenje po inozemnim zlatarnicama i zimovalištima, a državni mu je proračun služio kao neka vrsta prisilnog kreditora.

Osim toga, Granić nigdje ne kaže da je netko od njega tražio da namiri troškove koje je učinio nestručnim baratanjem državnom kreditnom karticom: očito je račun namirio kako mu nitko ne bi mogao prigovoriti da se okoristio javnim novcem. Željko Trkanjec, bivši glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, nije se, primjerice, ponašao kao Granić, pa je državi ostao dužan više od stotinu tisuća kuna koje je spiskao služeći se službenom kreditnom karticom.

Nije poznato je li svoje dugove državi namirila Spomenka Cek, nekadašnja hrvatska veleposlanica pri Misiji UN-a u Ženevi, ali se zna da je ta gospođa u veljači 1998. posjetila butik Max Mara u Parizu i pritom je karticom Ministarstva vanjskih poslova platila račun od nepunih petnaest tisuća kuna. Spomenka je Cek, negdje u isto vrijeme, posjetila i butik Louis Vuitton u Parizu, no ondje je očito slabo pazarila: ispis troškova službene kartice vanjskopolitičkog ministarstva bilježi da je tada potrošila samo tristotinjak kuna, ali je zato velikodušnija bila u Weilmann Modehausu u Bernu, gdje je ostavila deset tisuća kuna, te u zagrebačkom butiku Vis à Vis, gdje je napravila trošak od tri i pol tisuće kuna. Gospođa Cek ukupno je, prema dokumentima kojima raspolaže Feral, potrošila blizu pedeset tisuća kuna koristeći se državnom kreditnom karticom.

Ivo Sanader, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova i aktualni šef HDZ-a, preferirao je, pak, luksuzne zagrebačke restorane i ekskluzivne svjetske hotele. Prema ispisu dijela troškova za 1998. i 1999. godinu ispada da je Sanader službenom kreditnom karticom potrošio više od četrdeset tisuća kuna. Skupe restorane i još skuplje hotele voljelo je i drugo hrvatsko diplomatsko cvijeće što je raspolagalo državnom kreditnom karticom: u toj galeriji likova brzih na službenoj American-kartici zatječemo Zorana Bošnjaka, Zorana Pičuljana, Marka Žaju, Miroslava Međimorca, Hidajeta Biščevića, Andreja Plenkovića, Josipa Para, Stanka Nicka, Ivanu Morić, Lenku Živković... Ovdje, naravno, moramo napomenuti da navedeni troškovi čine tek manji dio rasipničkog opusa domaćih diplomata iz 1998. i 1999. godine i da se odnose na samo jednu kompanijsku zlatnu karticu ino-ministarstva, dok dokumentaciju o arčenju iz prethodnih godina HDZ-ove vladavine nismo vidjeli.

Prema Feralovim informacijama, praksa nestručnog baratanja službenom kreditnom karticom u Ministarstvu vanjskih poslova nastavljena je i pod ravnanjem Tonina Picule, pa se tako priča da je hrvatska ambasadorica u Berlinu Vesna Cvjetković-Kurelec opisanom tehnologijom sebi nedavno priskrbila skupocjenu bundu. Riječ je, dakle, o kontinuitetu hrvatske diplomatske aktivnosti koja je, kako rekosmo, oduvijek bila iznimno živa.


MATE GRANIĆ, BIVŠI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA, O PRIVATNOM KORIŠTENJU SLUŽBENIH KREDITNIH KARTICA

NE BIH TO OPET DOPUSTIO!


"Sve troškove koji su bili privatne naravi, ja sam obavezno podmirivao krajem tekuće godine. Ne postoji ni jedan privatni račun koji je ostao neplaćen Ministarstvu nakon što sam odstupio s dužnosti ministra vanjskih poslova. Sve svoje dugove sam platio, jer nisam htio da mi netko poslije spočitne da mi je Ministarstvo plaćalo račune. Štoviše, čak sam odijela i cipele što sam mogao uzeti na račun Ministarstva, sam plaćao”, veli Mate Granić.

- Ipak, neki računi iz 1998. i 1999. godine koje ste plaćali službenom karticom u najmanju su ruku neobični. Recimo, račun iz bečke zlatarnice Horwath Juwelen iz veljače 1998. godine. Tamo ste službenom karticom kupili 32 tisuće kuna robe. Pretpostavljam zlatnine.

- Zaista se ne sjećam tog događaja, ali znam, i to mogu pismeno potvrditi, da sam i taj račun na kraju platio. Još uvijek čuvam dvije uplatnice na 53 tisuće i 56 tisuća kuna koje sam 1998. godine platio Ministarstvu i time nadoknadio trošak koji sam napravio privatno. Svakome tko se bavi diplomacijom, može se dogoditi da nekad mora nešto kupiti. Neki poklon ili nešto slično. Ključno je da sam taj račun na kraju ipak sam platio.

- Međutim, činjenica je da ste se službenom karticom koristili u privatne svrhe?

- Kad danas gledam na takav način korištenja službenih kartica koji sam naslijedio u Ministarstvu, i sam vidim da nije dobar i da bi ga trebalo promijeniti. Upotreba kartica u privatne svrhe s naknadnim plaćanjem nije regulirana Pravilnikom, tako da nije kažnjiva. Da sam danas u istoj situaciji, ne bih to dopustio. Uveo bih puno stroža pravila, što ću i učiniti kada dođemo na vlast.

- Veći dio računa u 1998. i 1999. godini napravili ste u hotelima u austrijskom Bad Kleinkirchhenu. Što ste tamo radili?

- Tamo sam svake godine išao s obitelji na skijanje. Međutim, svake godine sam tamo imao i službene sastanke. Uvijek bi netko došao - od veleposlanika do poglavara austrijskih pokrajina – a kad vam netko dođe u goste, pristojno je platiti račun, kao što su oni plaćali kada bih ja išao k njima. Sve ostale troškove, poput spavanja i hrane, za mene i moju obitelj plaćao sam vlastitim novcem.

- Jedan dio računa plaćenih službenom karticom odnosi se na hotele kraj Salzburga. Što ste tamo radili?

- Tamo je bio sastanak Europske demokršćanske unije kojom je tada predsjedao Alois Mock. Koliko se sjećam, upravo u Salzburgu sam se susreo s predsjednikom Austrije Thomasom Klestilom. U Golfhotelu u Bad Tatzmannsdorfu bio je simpozij narodnjačkih stranaka Europe, a to je uvijek prigoda za razgovore s visokim dužnosnicima. Ne sjećam se točno na što se koji račun odnosi, na večere ili noćenja.

- Na tim stranačkim sastancima mogli ste biti samo kao izaslanik HDZ-a, a ne Republike Hrvatske?

- Po toj logici, tamo je mogao ići bilo tko iz HDZ-a, a ne baš ja kao ministar vanjskih poslova. Kako je glavni cilj tih susreta bio sastanak s Mockom ili drugim visokim dužnosnicima iz cijele Europe, bilo je normalno da idem upravo ja. Na kraju ministarskog mandata dobio sam potvrdu da sam sve račune uredno platio, tako da mi cijela ova priča nalikuje na predizbornu podvalu. Nakon izbora 2000. godine, na temelju anonimnih prijava, u Ministarstvu vanjskih poslova godinu i pol dana bila je krimpolicija, pa nisu pronađene nikakve nepravilnosti vezane za moje ime.

GRANIĆEVA KARTICA ZA SVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA