RIBA SMRDI OD VLADE
Hrvoje PRNJAK i Vladimir URUKALO
7. studenoga, 2003.

Hrvatski marikulturni subjekti godišnje uzgoje oko 4 tisuće tona tuna, 3 tisuće tona bijele ribe i 3 tona školjaka, od kojih najviše kamenica i dagnji. Usporedbe radi, u Grčkoj marikulturni uzgoj godišnje prelazi brojku od 80 tisuća tona. Već na primjeru uzgoja brancina i orade, s kojim je Hrvatska započela prije većine mediteranskih zemalja, zapravo je jasno da o konkurentnosti hrvatske marikulture nema govora: dok se kod nas godišnje uzgoji 2730 tona, Grci uzgoje 40 tisuća tona, Turci 19.850 tona, a Talijani 11.350 tona ribe

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Samo na osnovi podatka da se hrvatska obala proteže na gotovo 6000 kilometara, odnosno činjenice da se duž obale s ove strane Jadrana nalazi 1185 otoka, netko neupućen još bi mogao pomisliti kako je Hrvatska – u svakom smislu pomorska država. Pogotovo ako se sjeća da su dugogodišnji vlastodršci iz HDZ-a u predizbornoj kampanji 1990. godine proklamirali “jadransku orijentaciju Hrvatske”, koja je ostala tek zgodna propagandna floskula, čiju su ispraznost SDP i koalicijski partneri temeljito raskrinkali još uoči izbora održanih 3. siječnja 2000. godine.

I u tom se slučaju, međutim, pokazalo da obećanjima, a pogotovo onima izrečenima uoči izbora, ne treba vjerovati, pogotovo kada je riječ o marikulturi, tj. organiziranom uzgoju biljaka i životinja u moru, te ribarstvu. Istina, ribarstvo je, uz poljoprivredu, istaknuto kao bitna odrednica gospodarskog razvoja u Vladinoj Strategiji razvitka “Hrvatska u 21. stoljeću”, koju je Sabor izglasao u listopadu 2002. godine, no hrvatski pomorski resursi su i danas gotovo jednako neiskorišteni.

“Iako nije inkompatibilna s turističkim razvojem, i makar predstavlja ponajveći gospodarski hrvatski resurs, marikultura je u Hrvatskoj uglavnom nerazvijena”, tvrdi Miro Kučić, predsjednik Udruženja ribarstva i prerade ribe pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, inače i direktor Sardine, postirske tvornice za uzgoj i preradu ribe.

“Od 170 tisuća tona, koliko bismo u Jadranu mogli svake godine uloviti, lovimo tek oko 20 tisuća tona ribe, ili samo 5 do 6 posto, barem po podacima posljednjeg monitoringa. Nekoliko je uzroka takvoj situaciji, među ostalim i u činjenici da bi ribarsku flotu trebalo ojačati s trideset novih brodova, ali i u činjenici da je pridnena riba eksploatirana do maksimuma, zbog čega smo danas u lošijoj situaciji nego prije 20 godina. Osim toga, i makroekonomske brojke upućuju na logičnost ulaganja u razvoj marikulture: 1970. godine svjetski ulov ribe iznosio je 130 milijuna tona, a 2000. pao je na 80 milijuna tona. U istome razdoblju uzgoj ribe i drugih morskih organizama je sa 14 milijuna tona skočio na čak 42 milijuna tona! Dakle, budućnost je u marikulturi”, uvjeren je Kučić. Podatak o svjetskom trendu 15-postotnog godišnjeg porasta potrošnje ribe iz uzgoja samo pojačava njegove tvrdnje.

No, kada je riječ o hrvatskim (ne)prilikama, na marikulturi, kao i općenito na uzgoju primorskih kultura, zasad ipak počiva tek gospodarsko malo sutra, a nikako i tzv. bolje sutra. Unatoč deklarativnoj brizi za morske granice i proglašenje gospodarskog pojasa, pri čemu se nerijetko nije moglo razaznati tko je u toj priči desničar koji ratnu retoriku gotovo da jedva čeka (kao, recimo, pravaš Đapić), a tko član vladajuće koalicije, koja je svoje propuste u preuzetoj “jadranskoj orijentaciji” nastojala nadoknaditi politikantstvom vezanim uz diplomatski sukob sa Slovenijom.

“Mi ribari već deset godina guramo ideju o proglašenju gospodarskog pojasa, no sada kad je proglašena ova ekološko-ribolovna zona, to bi trebalo biti popraćeno i razrađenom strategijom ribarstva. Ali, nje nema! Država mora uložiti u izgradnju flote koćarica koje bi lovile u toj zoni, jer mi tamo inače nemamo ni interesa loviti, budući da je ulov na tom području oko 50 posto manji nego u unutrašnjim vodama”, kaže za Feral Miljenko Milohnić, dopredsjednik Ceha za ribarstvo, poljodjelstvo i akvakulturu pri Hrvatskoj obrtničkoj komori. I on je svjestan da će predizborna kampanja donijeti nova obećanja s okusom soli, ali im previše ne vjeruje: “Ribari više ništa ne očekuju od političara! Ni današnja ni prošla vlast nisu gotovo ništa ulagale u razvoj ribarstva, niti su se pretrgle da pomognu ribarima. Treba naprosto zainteresirati ljude da se bave ribarstvom”, kaže Milohnić, upozoravajući na kaotično stanje, koje primjerice ilustrira činjenicom da ribari nakon cjelonoćnog ribolova u lukama često nemaju gdje niti privezati brod, zatim nepostojanjem organiziranog otkupa ribe (na veletržnicama), što bi na koncu dovelo i do širenja tržišta, kao i do pada cijena morske hrane. A u svemu tome neophodna je pomoć države, koja bi deklarativnu orijentaciju trebala potvrditi i u praksi.

Ovako, Hrvati - koji se, usput kazano, često bune kada ih se svrstava u zapadni Balkan, a ne u mediteranski ili srednjoevropski krug - u prosjeku godišnje pojedu tek 8 kilograma ribe, dok je u Italiji prosječna potrošnja 23 kilograma, a u Španjolskoj za nas nezamislivih 39 kilograma! Skandinavci godišnje pojedu i do sedam puta više ribe negoli stanovnici jadranski dezorijentirane Hrvatske. Inače, svjetski godišnji prosjek, kao i prosjek u zemljama članicama EU-a, iznosi 16 kilograma po stanovniku.

Prema službenoj statistici morskog ribarstva, ulov ribe, rakova i glavonožaca u Hrvatskoj se zadnjih godina kreće između 22 i 25 tisuća tona. Najveći udio, po rezultatima istraživanja dr. Ivana Jardasa sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, pritom otpada na pelagičnu ili plavu ribu, čiji udio već 50 godina u ukupnom izlovu varira između 70 i 90 posto. Najbrojnije i najznačajnije vrste su srdela i brgljun (inćun), koje predstavljaju gotovo čitav ulov plave ribe kod nas.

Hrvatski marikulturni subjekti godišnje uzgoje oko 4000 tona tuna (na desetak lokacija), 3000 tona bijele ribe i 3000 tona školjaka, od kojih najviše kamenice i dagnje (na osamdesetak lokacija). Usporedbe radi, u Grčkoj marikulturni uzgoj prelazi brojku od 80 tisuća tona godišnje. Već na primjeru uzgoja brancina i orade, s čime je Hrvatska započela prije većine mediteranskih zemalja, zapravo je jasno da o konkuretnosti hrvatske marikulture nema govora: dok se kod nas godišnje uzgoji 2730 tona, Grci uzgoje 40 tisuća, Turci 19.850 tona, a Talijani 11.350 tona.

Kada je riječ o ulovu i uzgoju ribe, pozitivnost vanjskotrgovinske bilance - uz duhan, morsko ribarstvo je jedina izvozna stavka s pozitivnom (deviznom) bilancom, prema u raspodjeli državnih poticaja poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima sudjeluje tek s mizernih 3,8 posto - ponajprije možemo zahvaliti uzgoju tuna, odnosno izvozu u Japan. No, ni ta djelatnost ne prolazi bez malomišćanskih svađa i prigovora o navodno štetnim utjecajima. “Riječ je o kvaziekolozima, koji često s geografske distance pokušavaju tobože zaštititi nas s mora od nas samih! A jasno je da ekološki sustav ne može biti ugrožen, samo ako se svi drže zakona i pravila”, kaže Miro Kučić, čije će mišljenje potvrditi i dr. Gorenka Sinovčić s Instituta za oceanografiju i ribarstvo: “Uzgoj tuna ekološki je prihvatljiva aktivnost, koja može biti veoma korisna kao jedna od djelatnosti obalnog, posebice otočnog stanovništva, budući da zbog specifičnosti procesa zapošljava veći broj ljudi. Ono o čemu je posebno potrebno voditi računa jesu lokacije za uzgoj, koje moraju biti izvan uvala i na dovoljnoj udaljenosti od obale. Za sada, uzgoj tuna u Jadranu ni u kojem slučaju ne ugrožava postojeću ekološku ravnotežu Jadrana.”

Prema riječima dr. Ivana Katavića, pomoćnika ministra poljoprivrede i ravnatelja Uprave ribarstva, izvoz morske ribe ne prelazi 13,8 posto ukupnog izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, pa je jasno da je Jadran zapravo i dalje neiskorištena “njiva” Hrvatske, očito nezainteresirane za svoje morske blagodati, osim možda za trajanja kupališne sezone.

Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da još uvijek nisu određene zone za razvoj marikulture, kako shvatiti nepostojanje relevantnih (županijskih) studija o utjecaju na okoliš, nedostatak povoljnih kredita, toleriranje “crnog” tržišta, nepostojanje sabirnih i distributivnih centara, slabe poticajne mjere?

“Hrvatska nedvojbeno ima ogromne, još nedovoljno valorizirane i prepoznate potencijale u ribarstvu i marikulturi. Ambiciozni programi idu u pravcu povećanja proizvodnje školjkaša za deset puta, te trostrukog povećanja u proizvodnji ribe do kraja ovog desetljeća”, kaže za Feral dr. Katavić, po čijoj je ocjeni aktualna vlast “prepoznala” probleme vezane uz život na moru i od mora.

Damir Kajin, potpredsjednik IDS-a, koji je i sam jedno vrijeme sudjelovao u vladavini koalicije što je mogla na daleko bolji način iskoristiti pomorske resurse Hrvatske, ne dijeli Katavićevo mišljenje: “Problemi marikulture samo su dio priče o odnosu Hrvatske prema moru. Treba nam potpuna inverzija dosadašnjeg odnosa prema moru i iskorištavanju njegovih bogatstava, a to znači da se umjesto busanja u nacionalna prsa napokon povede više brige o ribarima, o očuvanju obale, poticanju izvoza školjaka u EU, ili recimo o mogućnosti izvoza naših proizvoda preko Slovenije.”

Osim na neracionalno izlovljavanje ribe, Kajin upozorava na drugi ključan uzrok zapuštenosti jadranskih resursa: “Činjenica je da smo mi jedna od najcentraliziranijih zemalja na svijetu. Samo jedna desetina prihoda ostaje u županijama i ako uskoro ne krenemo s procesom decentralizacije, Zagreb će usisati sve ostale krajeve Hrvatske, pa tako i Jadran. Pa evo, nekakav pokazatelj jest i to da prema anketi Hrvatske gospodarske komore dalmatinske županije ostvaruju tek 20 do 30 posto bruto prihoda u odnosu na Grad Zagreb! Kapital se sve više seli put Zagreba, koji postaje središte Hrvatske u svakom smislu. O kakvoj onda jadranskoj orijentaciji uopće možemo govoriti?!” ogorčen je Kajin.
I tu se nema što dodati.

RIBA SMRDI OD VLADE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.