ZAKON SPOJENIH SUDACA
Vladimir MATIJANIĆ
7. studenoga, 2003.

Odstupajući od prakse po kojoj je umanjivao iznose dosuđene u drugostupanjskom postupku, Vrhovni sud ovih je dana povećao iznos koji Feral mora isplatiti za naknadu duševnih boli Teodori Tomšić, zagrebačkoj sutkinji, sa 80 na 150 tisuća kuna. Povod je Feralov tekst “Presuda na daljinski” objavljen 1997. godine, u kojemu se kritički osvrće na jednu Tomšićkinu presudu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Znate li, štovani čitatelji, koliko u Hrvatskoj košta riječ korupcija? Točno 150 tisuća kuna, s kamatom od 18 posto godišnje, plus devet i pol tisuća kuna parničnog troška. Pravorijekom Vrhovnoga suda navedeni je iznos Feral dužan platiti Teodori Tomšić, sutkinji iz Zagreba, zbog toga što je u tekstu “Presuda s daljinskim”, objavljenom 24. veljače 1997. godine, insinuirao “na korumpiranost osobe koja je sudac, a to je jedan od najgorih i najtežih optužbi na račun suca koji mora nepristrano i zakonito postupati u tijeku vođenja postupka”.

Presuda Vrhovnog suda, koju potpisuju Jasna Brežanski, kao predsjednica sudskoga vijeća, te suci Stanko Hautz, Ivan Mikšić, Katarina Buljan i Ljubica Munić, skandalozna je, jer posve odstupa od prakse po kojoj je taj isti sud u pravilu umanjivao drakonske presude nižih sudova za duševne boli, a protiv novina i novinara. Vrhovni sud u ovom slučaju za čitavih 70 tisuća kuna povećava kaznu koju je dosudio Županijski sud u Sisku i po kojoj je sutkinji Tomšić pripalo 80 tisuća kuna za sanaciju duševnih boli.

Sporni tekst autora Borisa Rašete temelji se na razgovoru s Ivanom Mežnarićem, građevinskim poduzetnikom iz Zagreba, koji je izgubio sudski spor sa svojom sestrom Mirjanom Terek. Mežnarić je 1989. godine dogradio i obnovio obiteljsku kuću za svoju sestru i njezina supruga. Na ostavinskoj raspravi nakon očeve smrti Ivan i Mirjana nisu se mogli dogovoriti, pa je Mirjana tužila brata. Uz tužbu bio je priložen i nalaz sudskoga vještaka koji je tvrdio da je Mežnarić pri adaptaciji obiteljske kuće naplatio čak 63 i pol tisuće maraka više od stvarne cijene, te je, uz to, radovima prouzročio oveću štetu, pa je Mežnarić, prema tom vještačenju, sestri ukupno trebao platiti čitavih 96 tisuća maraka.

Prvi vještak kojega je angažirala Mirjana Terek utvrdio je da je Mežnarić sestri naplatio čak i manju cijenu od realne. Isti je vještak potom napravio i drugo vještačenje, u kojemu konstatira da je Mežnarić sestri dužan 550 maraka. No, sutkinja Tomšić prihvatila je tek treće vještačenje, koje Ivana obvezuje da sestri plati 96 tisuća maraka. A kako su na taj iznos zaračunate i zatezne kamate, Mežnarić je sestri morao platiti ukupno oko 200 tisuća maraka. Taj novac namicao je prodajom stana u kojemu je živio s obitelji.

U našemu tekstu Mežnarić je izjavio da je problem u tome što je sestrina odvjetnica bila Sanja Tafra, koja je, tvrdio je Mežnarić, “u dosluhu i dobrim privatnim odnosima” sa sutkinjom Tomšić. Tafra je, inače, kako stoji u Feralovu tekstu, kći Milana Vukovića, dugogodišnjeg predsjednika Vrhovnog suda i, uopće, jedne od poznatijih sudačkih akvizicija bivše vlasti.

Negdje pred kraj teksta novinar tvrdi kako se Mežnarić “ne usuđuje izreći optužbu za izravnu korupciju, iako pomisao na nju s obzirom na tok procesa i izvedene dokaze ne bi bila neprirodna. No materijalnih dokaza za to nema”. I to je jedino spominjanje riječi korupcija u čitavom tekstu.

U presudi se, pak, korupcija spominje na čak šest mjesta, a poenta čitavog obrazloženja presude jest da je jako nezgodno napisati za suca da je korumpiran. Nevolja jest u tome što Feralov novinar nije napisao da je sutkinja korumpirana, no to su već činjenice, a od Vrhovnoga suda ne možemo očekivati da će se njima baviti.

Sud se bavio zaštitom lika i djela sutkinje Tomšić, koja je u svojoj tužbi tražila da joj se dosudi čak 300 tisuća kuna za duševne boli. Općinski sud u Sisku dosudio joj je 15. travnja 1998. godine 240 tisuća kuna, drugostupanjski, sisački Županijski sud, presudio je 8. srpnja 1998. godine da Teodori Tomšić moramo platiti 80 tisuća kuna. Vrhovni sud taj je iznosi gotovo udvostručio na 150 tisuća kuna. To je još uvijek upola manje od iznosa iz sutkinjina tužbenog zahtjeva, no, nema sumnje da će joj pomoći u procesu oporavka od duševnih boli.

Vrhovni sud, nadalje, konstatira i da “tužena nije ni pokušala dokazati da bi navodi u članku bili istiniti, već se brani time da je novinar u članku iznio navode i utiske stranke o radu i ponašanju tužiteljice koji asociraju na korumpiranost sutkinje”.

Nije, dakle, bitno je li to što smo pisali istina, nego je vic u tome što se “asocira na korumpiranost sutkinje”, iako se korupcija spominje samo jednom krajnje oprezno u tekstu, a u ostatku se opisuje čudni tok postupka u kojemu je dosuđeno da Mežnarić mora toliko platiti koliko mu je već dosuđeno.

Bitno je i što Vrhovni sud smatra da “povrijeđeno dobro, čast i ugled tužiteljice, suca onda općinskog a sada županijskog suda, zaslužuje pravičnu novčanu naknadu u većem, sada dosuđenom iznosu od ukupno 150.000,00 kn, odnosno za više od dosuđenih 70.000,00 kn”.

Bitno je napomenuti i da se sve to događa 2003. godine, kada u Hrvatskoj, prema stavu službenoga Zagreba, cvjeta demokracija i kada je ovdašnja službena javnost iskreno šokirana što je Hrvatska podijelila 69. mjesto s Tanzanijom na ljestvici na kojoj su Reporteri bez granica rangirali 160 zemalja prema stupnju slobode medija.

Na koncu, bitno je napomenuti da suci Vrhovnoga suda pišu gluposti. Štoviše, iz presude u ovome slučaju dalo bi se zaključiti da su u trenutku pisanja presude bili ili smanjeno ubrojivi, ili pod utjecajem opijata, ili i jedno i drugo. Možda su bili i traljavi i površni, kako to hrvatski suci znaju biti, pa su zbog toga u uvodu presude napisali da su sjednicu na kojoj su nas oderali za 150 tisuća kuna održali 20. svibnja 2003. godine, a na kraju presude stoji da je napisana 20. ožujka 2003. godine (!?), možda su i zbog toga napisali da je tekst “Presuda na daljinski” objavljen nepostojećeg 29. veljače 1997. godine, a ne 24. veljače, kako je trebalo pisati. Važno je da su Brežanski & comp. neumoljivi i točni kada valja pisati znamenke iznosa namijenjenih liječenju duševnih boli i to u presudi koja opravdano dovodi u sumnju njihovo duševno zdravlje.

ZAKON SPOJENIH SUDACA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.