Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
7. studenoga, 2003.

KRATKI TEČAJ ZA BIRAČE: OD VAŠEG GLASA DO “VOLJE NARODA”

MATEMATIKA GLASOVANJA
Zoran PUSIĆ
7. studenoga, 2003.

Nakon ignoriranja, odbijanja i sprječavanja organiziranog nadgledanja izbora od strane građana (GONG), s trećesiječanjskom vlasti ono je prihvaćeno kao demokratska tekovina. Manje je, međutim, poznato da osim izbornih krađa i lopovluka postoje i prepreke koje se kriju u samoj strukturi izbornog sustava i koje poštenje izbora mogu učiniti upitnim

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? Svaki razborit seljak zna da više vrijedi par rasnih konja nego čitavo jato gusaka.”
F. Tuđman, komentirajući 1996. godine izbore za gradonačelnika Zagreba na kojima je opozicija dobila više glasova od HDZ-a

Da izbori mogu biti nepošteni, nije osobita novost. Suočeno sa sasvim osebujnim shvaćanjem demokracije sublimiranim u citiranoj izjavi i odgovarajućoj praksi, nekoliko nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava osnovalo je uoči predsjedničkih izbora 1997. godine GONG, građansku organizaciju za nadgledanje glasovanja, s ciljem da onemogući, odnosno što je više moguće oteža, izborne krađe i manipulacije glasovima na njihovu "putu" od individualnog izbora pojedinog građanina do "volje naroda".

Pošteni izbori jedna su od pretpostavki demokracije; nepošteni izbori - u kojima izvršna vlast ne priznaje rezultate glasovanja ako joj ti rezultati ne odgovaraju, u kojima glasači koji dođu na biralište pod kraj dana nalaze svoje ime zaokruženo, u kojima u zadnji čas stižu zapečaćene kutije s glasovima vojnika i pomoraca - pretvaraju demokraciju jedne zemlje, ma što pisalo u njezinu ustavu i zakonima, u farsu.

Demokracija se često uspoređuje s engleskom travom: treba joj vremena da se "primi" i treba je stalno njegovati. Odnos države prema GONG-u dobar je primjer postupnog prihvaćanja inicijative za demokratizaciju društva i pretvaranja takve inicijative u demokratski standard. Kad je predloženo organizirano nadgledanje izbora od strane građana, vlast je to ignorirala ili odbila, a na izbornim mjestima sprečavala. Nakon višegodišnjeg upornog inzistiranja nevladinih organizacija i, ne treba zaboraviti, promjene vlasti, takav nezavisan oblik kontrole izbora danas je od vlasti i opozicije prihvaćen kao tekovina demokratskog razvoja.

Jednom kada većina stranaka prihvati poštovanje demokratske procedure kao civilizacijski standard i kad se uspostavi efikasna nezavisna kontrola izbora, koja sprečava izborne krađe i lopovluke, čini se da izbori ne mogu biti drugačiji nego pošteni. Manje je, međutim, poznato, bar u široj javnosti, da osim izbornih lopovluka postoje i prepreke sadržane u samoj strukturi različitih izbornih sustava, koje mogu bitno utjecati na rezultat izbora i učiniti "poštenost" izbora upitnom. Grubo govoreći, pod "poštenošću" izbora smatra se da individualno glasovanje svakog građanina treba utjecati na ukupni rezultat izbora u onom omjeru u kojem pojedini birač stoji prema ukupnom biračkom tijelu.

Kako to izgleda na aktualnom primjeru parlamentarnih izbora koji će se u Hrvatskoj održati 23. studenog ove godine? Hrvatska je podijeljena u 10 izbornih jedinica, koje približno imaju jednak broj birača. Iz svake izborne jedinice bira se 14 saborskih zastupnika. Pretpostavimo da je u određenoj izbornoj jedinici izborni prag prešlo šest izbornih lista. Birači koji su svoje glasove dali izbornim listama koje nisu prešle izborni prag od 5 posto, ne utječu više na rezultat izbora (bar ne u smislu u kojem su to ti birači svojim glasovanjem željeli). Glasovi dani izbornim listama koje su prešle izborni prag, raspoređeni su po (hipotetskim) postotcima u Tablici 1.

Tablica 1.


Broj zastupničkih mjesta koje dobiva pojedina lista izračunava se tako da se 14 mjesta pomnoži s udjelom te liste u ukupnom broju glasova danih listama koje su prešle izborni prag. Npr. za DC-HSLS (5.14/100) x 14 = 0.72.

Kako svaka izborna lista može u Sabor poslati samo cijeli broj zastupnika, najpoštenijim se čini dobivene brojeve zastupničkih mjesta zaokružiti na najbliži cijeli broj. No u tom slučaju iz ove (hipotetske) izborne jedinice u Sabor bi išlo 16 zastupnika, što nije moguće po unaprijed prihvaćenom dogovoru (da sve izborne jedinice daju po 14 zastupnika).

Problem koji se pojavljuje sa zaokruživanjem broja zastupnika uočen je kod prvih pokušaja da se, kroz izbore, individualne preference birača što vjernije transformiraju u "kolektivnu volju".

Izborni sustav koji rješava taj problem (i koji se, s prekidima, u većem broju država koristi dvjestotinjak godina) sastoji se u sljedećoj proceduri:

Svakoj izbornoj listi dodjeljuje se najveći cijeli broj (zastupničkih mjesta) koji je manji od osvojenog broja zastupničkih mjesta ili koji mu je jednak. Taj broj zove se donja kvota.

Decimalni ostaci poredaju se po veličini i, počevši od najvećega, listama se dodjeljuju preostala zastupnička mjesta.

Tablica 2. pokazuje kako bi to izgledalo u navedenom primjeru.

Tablica 2.


Opisani izborni sustav (poznat kao Vintonova ili Hamiltonova metoda) jednoznačno rješava problem koji se pojavljuje kod zaokruživanja broja osvojenih zastupničkih mjesta i pravedno raspoređuje ta mjesta prema postotku osvojenih glasova. No, taj jednostavni izborni postupak krije u sebi neke neobične i neočekivane paradokse. Demonstrirajmo jedan od tih paradoksa na navedenom primjeru. Neka je na kraju izborne kampanje (ili prije njezina početka) odlučeno da iz svake izborne jedinice u Sabor ide 15 umjesto 14 zastupnika. Sve stranke logično će pretpostaviti da im takva promjena povećava šanse da (još koji) njihov predstavnik uđe u Sabor. Taj izborni postupak, međutim, može dati iznenađujući rezultat: ako se uz iste postotke osvojenih glasova primijeni na

Tablica 3


izbor 15 umjesto 14 saborskih zastupnika, što ne bi smjelo smanjiti šanse ni jednoj izbornoj listi, može se dogoditi, kao što Tablica 3 pokazuje, da neka stranka (odnosno izborna lista) ostane bez zastupničkoga mjesta.

Ovu (Hamiltonovu) metodu predložio je kao službeni izborni sustav Kongres SAD-a krajem 18. stoljeća. Opisani paradoks otkriven je 1880., kad je ustanovljeno da bi Alabama po Hamiltonovom izbornom postupku dobila 8 mjesta kad bi Zastupnički dom Kongresa imao 299 članova, a da bi dobila 7 mjesta kad bi imao 300 članova. Početkom 20. stoljeća, kad se takav paradoks ponovio s Coloradom, SAD napuštaju ovu metodu izbora. Danas se ona koristi u nekoliko država, na primjer u Švedskoj. Znači li to da idealni izborni sustav ne postoji, jer kad bi postojao, onda bi ga sve demokratske države prihvatile?

U SLJEDEĆEM NASTAVKU: Dobre i loše strane D'Hontovog izbornog postupka po kojem će se birati zastupnici za Sabor RH 23. studenog 2003.

MATEMATIKA GLASOVANJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA