ŠTO SE LORA, NIJE TEŠKO
Viktor IVANČIĆ
20. studenoga, 2003.

Budući da se na ovim prostorima s idejom nekakvoga civilnog suvereniteta nikada nije ni računalo, pošteno je da simbol definitivnog sloma parole o “svojemu na svome” ima prisilno militarno obličje. Nakon veličanstvene ratne pobjede, slijedi nasilno novačenje od strane zatajenog okupatora. Zašećerena iluzija nazvana “nacionalni suverenitet” – s kojom su se oštrili ratni noževi i propisivali zakoni krvi i tla – sada se ukazuje kao prozni realitet: umjesto korisnika, Hrvati postaju statisti vlastite samostalnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Skrušeno priznajem da odavno jedna informacija nije kod mene pobudila toliko zluradosti kao vijest da je NATO spriječio prenamjenu splitske ratne luke Lora u civilne svrhe (Slobodna Dalmacija, 15. studenog). Iluzija o nacionalnom suverenitetu – slatka pričina uz pomoć koje se na ovim prostorima godinama proizvodio politički i socijalni adrenalin - stropoštala se svom silinom u prljavo more Kaštelanskog zaljeva, uz glogotanje i masne mjehure, te odgovarajuću šutnju i performans poklapanja ušima svih zainteresiranih.

Inicijativa da se monumentalni vojni kompleks privede civilnoj namjeni pojavila se za vrijeme bivšega splitskog gradonačelnika Slobodana Beroša, koji je u tome prepoznao trijumf progresa i znanosti nad militarnom statičnošću, spominjao multimedijalne centre i višenamjenske sadržaje, pa je na spomenutoj lokaciji među ostalim zamislio i "novi tehnološki park". Ideju je svesrdno podržao predsjednik Republike Stjepan Mesić - inače i zapovjednik Oružanih snaga RH - a ministrica obrane Željka Antunović, puna dobrih namjera, susretljivo je izjavila da će "sudbina Lore ovisiti o programu koji za nju izradi Grad Split".

Prošloga tjedna, međutim, aktualni je gradonačelnik Miroslav Buličić pokunjeno obznanio kako od prenamjene Lore nema ništa, i to bez obzira na "program" koji bi eventualno izradio "Grad Split". Glavni krojač novoga splitskog GUP-a Gojko Berlenghi kazao je kako u budućim planovima Lora i dalje ostaje "područje s posebnom namjenom", te da u donošenju takve odluke "Grad Split" nije sudjelovao, ali i da su od stava Vlade puno važnije bile "potrebe Hrvatske u sklopu određenih integracija". "Određene integracije", naravno, eufemizam su za NATO.

"Osobno razumijem potrebu da u Splitu i dalje postoji jaka luka u koju će moći uplovljavati veliki vojni brodovi, no jasno je da za sam grad Split to nije previše korisno rješenje. Ovaj prostor mogao je biti idealan za razvoj nekoliko strateških grana, među kojima je najvažnija nautika", izjavio je Buličić, koji - za razliku od Beroševe znanstvene lepršavosti - preferira pragmu poduzetničkoga duha.

Sutradan, međutim, nemuštim se demantijem javio glasnogovornik Ministarstva obrane Davor Denkovski, istaknuvši kako mu je naslov u novinama bio “prvi glas da je NATO uvjetovao ostanak vojske u Lori”. No, oružane snage živo su zainteresirane da Lora i dalje zadrži vojnu namjenu, jer je – kaže – “riječ o perspektivnom objektu”, preciznije: “Ne vidim zašto bi Lora mijenjala namjenu, budući da je riječ o odličnom objektu koji odgovara potrebama Hrvatske ratne mornarice.”

Za bolje poznavatelje lika i djela Davora Denkovskog – koji se već dokazao u disciplini vrijeđanja inteligencije novinara i javnosti kod slučaja Duboki Jarak – nema nikakve sumnje da dotični u slučaju Lore, ekskulpirajući NATO iz naprasno promijenjene odluke, zapravo bezočno mulja. Uostalom, Denkovski je po svemu sudeći i mogao jedino iz novina čuti “prvi glas da je NATO uvjetovao ostanak vojske u Lori”, ali je taj “prvi glas” od sasvim drugog sredstva informiranja – od nadređenog u međunarodnoj vojnoj hijerarhiji – usrdno saslušala njegova šefica, ona koja je do jučer tvrdila kako će sudbina Lore “ovisiti o programu koji za nju izradi Grad Split”. Sada, nakon direktive koju je valjalo prešutjeti, posredstvom trbuhozborca emitirala je poruku o živoj “zainteresiranosti Oružanih snaga” za “perspektivni objekt”, a onaj “program Grada Splita” može se okačiti mačku o rep. I tu su se uši poklopile da bi zastava nesmetano vijorila.

K tome, Denkovski i društvo iz MORH-a posve su zaboravili na detalj koji je pod Marjanom poznat i pučkoškolcima: privremeno zamrznuti Projekt Afco – monster-viziju Splita kao mediteranskog Las Vegasa, s dovršenim nacrtima i potpisanim milijunskim predračunima – koji se gotovo u cijelosti temelji na NATO-ovom patronatu nad vojnom lukom, očito izabranom za jedan od važnijih stacionara za potrebe dejstava u Sredozemlju. Samo zbog činjenice što je pošast zvanu Afco, kopnenu ispostavu za relaksaciju posada ratnog brodovlja, kratkoročno eutanazirao, Slobodan Beroš zaslužuje da se njegov mandat ocijeni pozitivnim. Jedino što je Denkovski, i nakon Beroševa odlaska, ostao ista vrsta obmanjivača, pripadnik vrste koja preživljava.

No, ona zluradost s početka teksta nije se odnosila na Denkovskog, već na najširi asortiman njegovih konzumenata: Htjeli ste vojnu utvrdu – imat ćete je čak i kada je više ne želite! Još sirovije: Imat ćete je naročito zato što je više ne želite! Još okrutnije: Monumentalni dokaz konačnog gubitka nacionalnog suvereniteta bit će ukrašen vlastitim topovskim cijevima, istim onim s kakvima se od vanjskih ugroza “brani” krvlju stečeni teritorij!

Budući da se na ovim prostorima s idejom nekakvoga civilnog suvereniteta nikada nije ni računalo, pošteno je da simbol definitivnog sloma parole o “svojemu na svome” ima prisilno militarno obličje. Nakon veličanstvene ratne pobjede, slijedi nasilno novačenje od strane zatajenog okupatora. Zašećerena iluzija nazvana “nacionalni suverenitet” – s kojom su se oštrili ratni noževi i propisivali zakoni krvi i tla – sada se ukazuje kao prozni realitet: umjesto korisnika, Hrvati postaju statisti vlastite samostalnosti.

U slučaju Lore farsa će biti potpuna. Pod nacionalnim stijegom, moderna i uvježbana hrvatska vojska budno će čuvati državnu opstojnost po tuđoj direktivi, takoreći po kazni, jer bi ona sama – da je itko išta pita – najradije da je tu nema, tj. da “ovisi o programu koji za nju izradi Grad Split”. Ova nemogućnost civiliziranja – odreknuto pravo da se autonomno raspolaže vlastitim teritorijalnim i vojnim resursima, naročito u cilju demilitarizacije tzv. društvenog života – gotovo da se ispostavlja kao naknadna mjera pravde.

Doduše, ne treba biti siguran da će to saznanje ikoga inkomodirati ili probuditi svijest o vlastitoj suvišnosti u kontekstu "svojega na svome". Početkom devedesetih, u vrijeme dok je Lora funkcionirala kao priručni koncentracioni logor za građane srpske nacionalnosti, lokalno i nacionalno općinstvo raspolagalo je - posredstvom nekoliko novinskih tekstova - sasvim pristojnom količinom informacija o užasima koji se zbivaju unutar zidina, ali, tipično oportunistički - zbog "više sile" (kao što je to danas fantomski NATO) - nikada Loru nije percipiralo kao kazamat i krvavo mučilište, već kao poligon na kojemu stasava ponosna nacionalna armija i širi slobodu, veličanstvenu ideju na kojoj je sazdana novostvorena država.

Tako je to građanstvo već osposobljeno za kolektivno odavanje opsjenama: ubuduće, kada u Loru budu uplovljavale krstarice s američkim zvijezdama ili NATO-ovskim mačevima (koji su ionako samo loša stilizacija kukastoga križa), na tom će lokalitetu možda imaginirati civilne sadržaje - znanstvene institute, tehnološke parkove, multimedijalne centre ili one Buličićeve nautičke vezove.

Tehnologija je poznata odavno. Još u doba cvjetajućeg socijalizma, kada je kompleks Lora udarnički podignut na tisućama elitnih gradskih kvadrata, bivša je JNA fingirala "civilno" značenje ratne luke: dirigirani mediji bili su zatrpani spektakularnim fotografijama modernih učionica, laboratorija, kino-dvorana i sportskih borilišta. Posljedično, oko nukleusa nastajala su čitava gradska naselja s veselim vojnim licima koja - sa zadnjom prekomandom za leđima - čekaju penziju pod mediteranskim suncem. Više desetaka tisuća stanova izgrađeno je u zadivljujuće kratkom roku, a ulaganje u "znanstvenu" infrastrukturu vojno-mornaričke akademije bilo je neusporedivo veće nego u kompletno Splitsko sveučilište.

Čak i u ambijentu blokade vojarni, visoki oficirski kadar nije priznavao druge razloge za ratni rasplet osim nemogućnosti normalnog života, egzistencije u "civilnome" smislu riječi. "Kako da ne ratujem ako u kasarni nemam struju i jedem bajati hleb?!" poručivao je jedan pukovnik nacionalno razbuđenome lokalnom življu.

Ratna furtutma, međutim, u Splitu je potrajala razmjerno kratko. Jugoslavenska se armija izvukla iz grada, ostavljajući za sobom ograničena razaranja i nekoliko ljudskih žrtava. Tada na scenu stupaju oslobodioci i strategija se stubokom mijenja: u najdužem razdoblju stradavanja Hrvatske, u Splitu se provodila organizirana simulacija ratnog stanja, i to zato da bi se moglo legitimirati ubiranje "ratnog plijena", pothvata koji je poprimio zastrašujuće dimenzije. Procjene govore o čak deset tisuća stanova koje su oslobodioci - golom pljačkom, uz institucionalnu potporu vladavini bezakonja - preoteli od bivših vlasnika, uglavnom penzionera i drugih obilježenih nemoćnika.

Kada jednom netko bude ozbiljno izučavao porijeklo aktualnog splitskog desnila, upravo će to stimuliranje ratovanja za potrebe masovnoga ubiranja "ratnog plijena" predstavljati ključni dio priče: razmjeri su ovdje bili mnogostruko veći nego u svim drugim dijelovima Hrvatske, a tako stečeni "plijen" mogao se braniti i zaogrtati legalnošću samo uz baražnu patriotsku retoriku, s "nacionalnim suverenitetom" u prvome planu. Državotvorna apstrakcija "svojega na svome" - kao i svaki borbeni ideologem - trasirala je put za planirano pervertiranje u domeni stvarnosti: za upadanje u tuđe.

Metaforičko središte cijelog procesa bila je upravo Lora, koja je svojedobno, pod patronatom JNA, generirala nastanak "grada u gradu": golema vojno-stambena naselja i objekte koji su - u odnosu na "civilne" parnjake - izrastali pod privilegiranim okolnostima. Odatle i kasnija "prenamjena" Lore u koncentracioni logor i mučilište - u kojemu su, ne bez demonske logike, stradavali upravo civili - kao simbolički čin kolektivne odmazde. Sramotni ishod splitskog sudskog procesa, kojim su optuženici za ratne zločine oslobođeni krivnje, i to uz ovacije publike i cijeli niz manifestacija javne potpore, ukazuje kako se svijest o blaženom herojstvu odmazde i dalje neokrznuta pronosi, uključujući državne organe i prevladavajuću političku volju. Nema tako turobnih činjenica koje bi skršile ubilačku romantiku "svojih na svome".

Samo što ista vrsta mentalnog imperativa predstavlja i smjerokaz za podložnost. Prosječan uživalac opijata “nacionalnog suvereniteta” – suočen s realnom okupacijom, ili barem s nemogućnošću da kao “svoj na svome” koristi element vlastite volje, kao što je slučaj kod NATO-ova embarga na prenamjenu splitske ratne luke – nema drugog izbora nego da to gmizajuće podaništvo objasni nuždom u službi vrhovnog nacionalnog interesa. Na isti način kao što je objašnjavao i zločine. Nije li pošteno da onaj tko je u konc-logoru prepoznavao običnu vojarnu, sutra u američkoj vojnoj bazi prepozna dokaz o vlastitoj civilnoj emancipaciji?

Uostalom, u Hrvatskoj nikada nije provedena javna rasprava o pridruživanju zemlje NATO-u, i to s puno očiglednih razloga. Žele li to hrvatski građani ili ne? Žele li participirati u demonstracijama nasilja svjetskog policajca ili im je ta rabota opravdano gadljiva? Odgovor je sadržan u paradoksu: upravo zato što ih nitko ništa ne pita, već se njihova klimoglavost preventivno podrazumijeva, većina Hrvata svesrdno podržava priključivanje NATO-paktu, jer – kako bi drukčije mogli podnijeti mizerne razmjere vlastite važnosti? I što bi s onim nabiflanim očenašima o “nacionalnom suverenitetu” u čije ime su se dali poništiti kao pojedinci?

Prava je istina da nešto kao nacionalni suverenitet u globalnim okolnostima uopće ne postoji, niti je pak postojalo, ma kakve se veličanstvene svinjarije poduzimale u to ime. Postoji samo efikasna ideološka laž koja vabi na akciju, po načelu da nepostojeći cilj opravdava sredstva. Upravo nesposobnost mišljenja potiče na djelovanje u grupi – u statusu krvnika ili u statusu podanika, naime, jednog te istog – a princip je odavno nepromijenjen: Što se Lora, nije teško!

ŠTO SE LORA, NIJE TEŠKO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.