NEMAMO NI STRUJE NI VO
Hrvoje PRNJAK
20. studenoga, 2003.

Osim po razrušenim kućama i problemima u opskrbi strujom i vodom, sela s većinskim srpskim stanovništvom u Dalmatinskoj zagori ovih predizbornih dana možete prepoznati po tome što uglavnom nisu plakatirana, dok se u ostalima plakati HDZ-a najčešće smjenjuju s plakatima HB-a i HIP-a. Uostalom, teško da čelnici vodećih stranaka - zauzeti važnim pitanjima potrošnje gotovo 40 milijuna kuna odvojenih iz državne blagajne za troškove stranačke kampanje - uopće znaju za Biočić, Parčić, Đevrske, Planjane, Goriš, Sedramić, Ramljane, Radučić, Sutine, Ivoševce, Rudele, Kričke, Postinje Donje, Kadinu Glavicu...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Jeste vi oni za vodu? Vami govorim, čujete li me?”

Nismo ni parkirali uz uski makadam iznad zaselka Durdovi u Gornjim Kljacima, a već je prema nama žurnim korakom pohitala starica kojoj je crna marama prekrila gotovo čitavo lice. Kad smo joj kazali da ipak nismo “za vodu”, odnosno da smo novinari koje zanima kako se živi u mjestima koje političari iz nekog razloga zaobilaze i za trajanja kampanje, samo je nezainteresirano odmahnula rukom. “A moji nounari... Šta ja znam, ne pratim ja ote izbore. Teško se živi ma ko bijo na vlasti. Imam ja i veći briga od toga. Do nedilje bi mi se krava tribala otelit, a ti mene o izborim”, promrsila je, popravljajući maramu, i sad tromim korakom odgegala prema kamenom zidiću iza kojega je par sekundi kasnije i nestala. Inače, u Gornjim Kljacima, selu utisnutom u borovu šumu pod vrh Moseća, tik iznad prometnice Drniš-Split, vodovod je priključen tek proljetos, i još uvijek ne funkcionira kako je to još uoči prvih parlamentarnih izbora zacrtano u ambicioznim predizbornim planovima lokalnih političara (čitaj: hadezeovaca). U čitavim Kljacima nismo naišli ni na jedno plakatno predizborno obećanje, izuzmemo li HDZ-ov plakat “Pokrenimo Hrvatsku!”, što ga je neki očito fanatični pristaša zalijepio s unutrašnje strane kućnog prozora.

Naizgled daleko veće predizborno ozračje osjetili smo u Pokrovniku, petnaestak kilometara udaljenom od Šibenika. Ondje smo u središtu sela, ispred lokalne “zadruge”, tj. dućana koji ima i funkciju kafića, naletjeli na plakat koalicije HB-a i HIP-a, i to upravo u vrijeme živopisne predizborne rasprave. Tema: ima li u Hrvatskoj 88 ili 96 stranaka?

“Ma, da ih je i dvista, ne valjaju, brate, šta to znači dok narod živi ka miš u crkvi, bez žita i slanine”, presjeći će neizvjesnu raspravu dvojice suseljana Ive Aleksić, otvarajući treće pivo i ostale predizborne teme: “Evo, ovo lito nismo vode imali. Dobro, ajde, suša je, ljudi zalivaju vrtlove. Zimi nam, jopet, voda smrzne u cijevin. A još pedeset druge bilo svečano otvaranje vodovoda!”

“Neki zaseoci nemaju ni asvalta, a svako malo nam obećavaju da će aerodrom o’de izgradit!” vrti glavom Vinko Trlaja, dodajući kako on više ne vjeruje obećanjima političara.

“A to je drugo! Ja im virujem kad kažu da će aerodrom izgradit. Predugo ta priča traje da bi bila izmišljena”, ne da Aleksić Trlaji da razmaše svoj pesimizam.

“Ma, sačuvaj Bože! Kad god ta priča oko erodroma krene, dođe i rat”, bogobojazno, kao da rastjeruje zle duhove, maše muholovkom i u raspravu se uključuje Tona Menđušić. “Bolje da ništa ne grade nego taj đavliji erodrom”, dodat će prije nego što će poći za poslom.

“Šta ti je, Tone, samo nas to može spasit! Eto, ja ću odma’ otvorit gostijonu kad taj aerodrom proradi”, oglasit će se Kolumbo, a za njim ozbiljnijim tonom Aleksić, zavaljen u sjedalo davno rashodovanog autobusa: “To nas jedino može spasit, kažem vam!”

“Ma daj, šta ti je. To su nam sto puta već obećavali. Zar ti stvarno viruješ u te priče?” pita začuđeno Trlaja.

“Virujem!” odlučan je Aleksić. “Šibenski župan je sto puta reka da će se gradit. E, ljudi moji, to će bit nešto”, nastavlja zaneseno, pokazujući bocom prema krševitoj pustopoljini u pravcu Šibenika. I zaista, mora da su mu tog časa pred očima uzlijetali avioni Croatia Airlinesa.

No, budući da nijedna stranka u ovoj kampanji ne naglašava značenje pokrovničkog aerodroma, inače stalni adut “bolje budućnosti” HDZ-a Šibensko-kninske županije, Aleksić je još uvijek u dilemi kome dati glas, iako ne krije da je simpatizer “desne opcije”. “Još ću vidit. Pratim sve programe pa ću odlučit. Imam li signal Nove TV? Nemam. Imam samo Samsung. Stari.”

“Ja ne znam oću li opće ić glasat. A za koga ću?!” rezigniran je Trlaja. U Pokrovniku, kojeg u ovoj kampanji nije posjetio ni jedan političar, kruh možete kupiti jedino ako se predbilježite u lokalnog trgovca koji svakodnevno odlazi u nabavu do dvanaestak kilometara udaljenog Drniša, kao da je riječ o odlasku s otoka na kopno. Najbliži lijek za većinom staračko stanovništvo može se kupiti također u Drnišu ili u dvadesetak kilometara dalekom Šibeniku. Aerodromska pista je prekrivena smećem i zahrđalim karoserijama automobila.

U Skradinsko Polje kruh i ostale namirnice dovoze iz obližnjeg Skradina. Tamošnjih pedesetak (od predratnih tristotinjak) stanovnika zimi nema problema s opskrbom vodom. Naime, u ovom selu vode nema još od početka rata, iako ni dana nije bilo pod okupacijom. “Problem je u etničkoj strukturi sela, svi smo, eto, pravoslavci”, kazao nam je sugovornik, koji je inzistirao da ostane anoniman, jer bi “lako mogao ostati bez posla”. Ljubica Pavasović, u osamdesetoj godini, gotovo da i nema što izgubiti, i više je tužna nego ljuta kada govori kako u selu nema ni vanjske rasvjete, zbog čega noću ni nosa ne možeš promoliti na ulicu. “Sad je dobro kako je bilo u ratna doba. Doduše, ni sa strujom nismo najbolje, čim zagrmi, cijeli sistem pada, al’ šta možemo.” Unatoč godinama i bolesti, stanovnici Skradinskog Polja pokušali su u Skradinu i Šibeniku tražiti priključenje vode i rekonstrukciju strujne mreže; dobili su tek pusta obećanja i besplatno vozanje između mrgodnih službenika u Općini i Elektri, koji im time na neki način pojašnjavaju značenje grafita “Imao si sve, a sad nemaš ništa”, našaranog na jednoj ruševini u zaselku Pavasovići.

“Nema ode budućnosti, dite moje, jer ‘ko će se vratit u selo bez vode, s nikakvim prometnim vezama, a ni posla nema”, širi ruke baka Ljubica, koja ipak vjeruje da bi njezin glas na predstojećim izborima mogao promijeniti stvari. Dakako, ni u ovom selu nije se pojavio nijedan političar s torbom punom prigodničarskih obećanja...

Od gotovo istovjetne građe satkana je i predizborna priča o Bribiru, selu u kojemu smo naišli na Živojina Bijelića, ovih dana posebno zabrinutog zbog zdravlja supruge Zagorke, koja u šibenskoj bolnici čeka na operaciju kuka. Živojin je gotovo nepokretan, pojede ono što mu donesu humanitarci iz Benkovca, a dane provodi sjedeći uz telefon, crno-bijelu televiziju i tranzistor, gotovo jedinu imovinu kojom raspolaže. Ne nada se, pa ni nakon predstojećih izbora – ničemu, iako, kako kaže, pomalo prati kampanju, od koje je među bribirskim ruševinama (nažalost, ne onima iz doba Rimskog Carstva ili iz srednjeg vijeka, nego iz nedavnog rata!) ostao samo isprani i od sunca izblijedjeli HSS-ov plakat, još od prošlih izbora.

“Da bar vode imam, nekako bi se dalo, makar živim samo od socijalne (400 kuna pomoći, op. a.). Evo, samo za struju sam ovaj mjesec dao 130 kuna, i za telefon još oko 70. Idem li u Šibenik do žene, to ti je 36 kuna u oba smjera. A di mi je još trošak za drva”, tihim će glasom, bez imalo gorčine, ali i bez ikakve živosti. Kao pritisnut težinom onoga što će upravo izreći, pogledao nas je pomalo bojažljivo, i u jednom dahu dodao: “Znate, ja mislim da se puno bolje živilo u Titovo doba, makar tada nije bilo ovih izbora. Radnik je mogao tada dobro živjeti. A danas... Ja nade više nemam!” Nismo ga htjeli mučiti pitanjima o SDP-ovom “Da! Za manjine”, ili o HDZ-ovoj naknadnoj pameti sažetoj u Sanaderovom predizbornom pozivu Srbima da se vrate u svoje domove.

Inače, osim po razrušenim kućama, sela s većinskim srpskim stanovništvom u Dalmatinskoj zagori prepoznat ćete i po tome što u njima nema predizbornih plakata, osim tu i tamo pokojeg SDP-ovog; u ostalima se pak HDZ-ovi plakati smjenjuju s onima HB-a i HIP-a, tek ponegdje i s plakatima HSP-a i koalicije HČSP-HKDU. Ono što je svim tim selima zajedničko, jest izoliranost, infrastrukturni problemi koje zdravom logikom nekako baš i ne možete povezati s dvadeset i prvim stoljećem. Ukratko, riječ je o naseljima kojih se zlatousti političari ne sjete ni u vrijeme masovnog dijeljenja obećanja. Uostalom, teško da čelnici vodećih stranaka zauzeti važnim pitanjima potrošnje gotovo 40 milijuna kuna - koliko se iz državne kase ove godine izdvojilo za troškove predizborne kampanje, dok će cjelokupni troškovi izbora dosegnuti 130 milijuna kuna - uopće znaju za Biočić, Parčić, Đevrske, Planjane, Goriš, Sedramić, Ramljane, Radučić, Sutine, Ivoševce, Rudele, Kričke, Postinje Donje, Kadinu Glavicu...

Da znaju, vjerojatno nam se Petar Šolić iz Sutine ne bi žalio kako “političare ne zanima što čet’ri najjeftinije pive mora rastegnut na sedmicu dana”; ne bi Jake Gudić iz Postinja Donjih i Vinka Jurić iz Planjana, razočarane pustim obećanjima, govorile “kako će promjene možda doživit tek njihovi unuci”; Vlado Paklar iz Biočića ne bi pričao o “jadu i bijedi čitavog Petrovog polja”; ne bi ni Marija Kardum iz Ramljana kukala kako je “i Bog okrenija leđa ovoj pustari”...

Da je briga za opće dobro uistinu razlog bavljenja politikom u Hrvata, ne bi 81-godišnja Slavka Vujnić te 60-godišnja Nevenka Perišić iz Kričaka živjele bez javne rasvjete, strahujući od vandala koji se pod okriljem mrklog mraka i danas znaju iživljavati nad nemoćnim starcima, naravno, zbog “krive” nacionalnosti. “Meni su i bombe u dvorište dva puta bacali. Dva pasa otrovali, bacali se kamenjem na kuću, ali dobro je dok nas ne diraju. Ja kažem: jezikom viči, rukama ne tiči!” žali se Nevenka, koja na sam spomen izbora deklarira svoju privrženost “Račanovoj partiji”. “Moj Milan i ja smo uvijek bili lijevo orijentirani. Zato smo imali problema i s četnicima, dok je bio rat... Ma valjda neće opet bit rata, dijete moje, bez obzira tko pobijedio, a? Valjda će sve biti u redu, a?”

Bit će valjda sve u redu, primirili smo je, iako nismo sigurni da će na ovim prostorima “sve biti u redu” i da će demokracija uistinu zaživjeti prije, recimo, prometnih gužvi na pokrovničkom aerodromu.

NEMAMO NI STRUJE NI VO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.