HRVATSKI S IZGOVOROM
Ivan LOVRENOVIĆ
20. studenoga, 2003.

Iako je hrvatska komponenta u bosanskom kulturno-jezičnom procesu stoljećima bila njegova važna snaga, danas se od strane hrvatskih političkih, kulturnih i crkvenih faktora u BiH ultimativno zahtijeva - kao “realizacija neotuđivih prava” - mehaničko preslikavanje jezičnoga standarda iz Hrvatske, s malo ili nimalo autohtone bosanskohrvatske dimenzije

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Evo kako, u najkraćim crtama opisana, izgleda rastavna jezična politika u današnjoj Bosni i Hercegovini, o kojoj je bilo riječi u prošlom broju. U težnji za naglašavanjem potpunoga jedinstva sa Srbijom, vlasti u Republici Srpskoj su za vrijeme vladanja Radovana Karadžića bile donijele dekret o službenoj upotrebi ekavskoga izgovora. Ni lingvisti u Srbiji, barem oni koji bolje razumiju povijest srpskoga jezika i standarda, ne preporučuju odricanje od ijekavštine, pa ova gesta nije bila ništa drugo nego tipičan izraz provincijalno-periferijskog natjecanja u “čistoći srpstva”. U biti nacionalno destruktivan, taj dekret je nakon Karadžićeve abdikacije opozvan, ali jezična, kao i ukupna kulturna i obrazovna politika Republike Srpske, i dalje je potpuno podčinjena panetničkoj kulturnoj politici iz Beograda, a ignorira činjenice zajedničkoga bosanskohercegovačkog iskustva i konteksta.

Za sam naziv bosanski jezik valja reći da ga je muslimansko-bošnjačko stanovništvo gotovo plebiscitarno odabralo još pri izjašnjavanju na posljednjemu popisu 1991. godine. Ali način na koji se političko-znanstvenim sredstvima pokušava ostvarivati njegova standardizacija, stalno je u procjepu između dvaju shvaćanja. Po jednomu, taj bi standard trebao biti što razlikovniji u odnosu na srpski i hrvatski, što se nastoji postići katkad opravdanom, a češće grotesknom reafirmacijom orijentalizama i arhaizama, te nekih leksičkih i fonoloških osobitosti. Tako ostvaren standard po ovom shvaćanju trebao bi biti nacionalni jezik Bošnjaka-muslimana. No, nije uopće zanemarivo drugo shvaćanje među bošnjačkim lingvistima i intelektualcima, po kojemu bi standardizacija bosanskoga jezika trebala ići drukčijim putem – da obuhvati i uključi sve karakteristične značajke zajedničke bosanskohercegovačke jezične prakse i baštine.

Hrvatska je situacija najparadoksalnija. Hrvatska komponenta u bosanskom kulturno-jezičnom procesu stoljećima je, od Humačke ploče i fra Matije Divkovića do Ivana Frane Jukića, i od Jukića do Andrića, uvijek bila njegova važna supstancijalna i dinamička snaga, jedan od bitnih temelja tog procesa i identiteta toga jezika u rasponu od srednjega vijeka do danas. Sada, sve se to napušta, i od strane hrvatskih političkih, kulturnih i crkvenih faktora u Bosni i Hercegovini ultimativno se zahtijeva - kao “realizacija neotuđivih prava na svoj jezik, svoju kulturu, svoje obrazovanje i svoje medije” - mehaničko preslikavanje jezičnoga standarda i obrazovnoga sistema iz Hrvatske, s malo ili nimalo autohtone bosanskohrvatske dimenzije. Tako se, paradoksalno, u deklariranoj borbi za identitet, zapravo izdaje i napušta primarni i stvarno-konkretni - bosanskohrvatski identitet.

No, ono što je u svemu tomu najzačudnije jest uvijek prisutna, a u posljednje vrijeme izrazito pojačana kuknjava nad navodnom ugroženošću hrvatskoga jezika, prava na hrvatski jezik, itd. Moglo se to čuti i nedavno na znanstvenom skupu o hrvatskom jeziku što ga je u Mostaru organizirao ogranak Matice hrvatske, a prošle subote o tomu je u Grudama govorio sam Matičin predsjednik Igor Zidić, sudjelujući na Šimićevim susretima. Ako je vjerovati novinama, ustvrdio je da u Bosni i Hercegovini “počinje zatiranje prava Hrvata na hrvatski jezik”, kazavši doslovno: “Kada nam netko krade materijalna dobra, mi znamo da nam se je tada boriti s lupežima, ali ako nam netko krade jezik, onda moramo znati da nam to ne radi lupež, već Sotona.” U ovako impostiranim pritužbama krivci za posvemašnju ugroženost vide se na raznim stranama. Mjesto koje je nekada u tomu bez ikakve konkurencije zauzimala mitsko-zbiljna srpska unitaristička politika, sada zauzimaju drugi: što novi bošnjačko-bosanski unitarizam, što međunarodna zajednica, najčešće oboje u kombinaciji, zaplotno dogovorenoj na štetu Hrvata, a, evo, doguralo se i do samoga Nečastivog...

Međutim, kada se malo razglobi struktura ovoga držanja, imajući u vidu sve promjene političkoga konteksta koje su se u međuvremenu na našemu nacionalno-jezičnom reljefu zbile, dođe se do zanimljivih pitanja. Naime, od 1990. godine Hrvati u Bosni i Hercegovini (a i oni u Hrvatskoj), povijesno gledano, prvi put u posljednjih nekoliko stoljeća sobom vladaju. Stranka HDZ BiH koja se deklarira kao politička snaga što artikulira i ostvaruje hrvatske nacionalne ciljeve i interese, i koja je u svim dosadašnjim izborima nadmoćno pobjeđivala, uvijek je na vlasti – na federalnom i državnom nivou uz neznatnu pauzu prije godinu i pol dana, a u “svojim” kantonima stalno. U trajnom savezu s druge dvije nacionalne stranke, srpskom i bošnjačkom, ona je uvijek, u svim vladama i državnim organima, davala ministre i visoke činovnike, zadužene za kreiranje i ostvarivanje kulturne i obrazovne politike. A tamo gdje je HDZ bio i ostao sam i svemoćan (u tzv. hrvatskim županijama, osobito u zapadnoj Hercegovini), to su imali priliku i mogućnost raditi potpuno sami, bez ičijega uplitanja i smetanja, ruku pod ruku sa Crkvom. Na čiju bi, onda, adresu trebala biti logično i prvenstveno upućena lamentacija zbog ugroženosti hrvatskoga jezika, posrnuloga obrazovanja, mostarskoga Hrvatskoga sveučilišta u raspadu...? Ako i ima razloga da se koješta od toga adresira tzv. partnerskoj strani u vlasti i međunarodnoj zajednici, koja se doista često ponaša kao onaj poslovični slon u staklariji, svakako bi elementarna pamet, o obrazu nećemo ni govoriti, tražila da se potraži prvo ogledalo... No, ono što stoji kao Himalaja na putu toj spasonosnoj autokritičnosti, očevidno su dva udružena motiva: politička neodgovornost i nesposobnost u paru s karijerizmom i srebroljupstvom, te prastara navada moralno-intelektualnoga komoditeta – najlakše je da za sve bude kriv netko drugi.

A kad bi među Hrvatima, ali i uopće u Bosni i Hercegovini, postojala navika i potreba kritičkoga diskursa i neka barem rudimentarna kritička javnost, moralo bi se o ugrožavanju hrvatskoga jezika, kao i hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, moći govoriti iz posve druge perspektive, one za koju bi prva morala imati sluha ustanova tipa Matice hrvatske, kad bi se istinski vodila nalozima svojega “nadpolitičkoga i svenarodnoga” kulturnog poziva. Riječ je, naravno, o neuralgičnom mjestu cijele postjugoslavenske hrvatske politike spram Bosne, o istočnomu grijehu te politike po kojemu su Hrvati iz Bosne i Hercegovine svoju uzvišenu nacionalnu zadaću imali ispuniti tako da se u potpunosti i bez ostatka utope u imaginarni homogeni svehrvatski identitet. U svemu, a u jeziku najprije i najviše. Pa kad su se planovi za to utapanje redom izjalovljivali u aspektu političkom, vojnom, teritorijalnom, administrativnom, umjesto da se izvuku logične i zdrave konzekvencije, ostalo je da se “ratuje drugim sredstvima”. Jezikom i preko jezika prije svega.

U SLJEDEĆEM BROJU:
Zagrebačka nacionalna matica i hrvatskobosanska govorna matrica – Masovno ispiranje mozga jezikom – Nacionalna dogma i brisanje jezične hrvatske memorije - Kojim će jezičnim putem ići bosanskohercegovački Hrvati

HRVATSKI S IZGOVOROM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.