SUMRAK HEROJA ULICE
Ivica
21. studenoga, 2003.

Ispod mitova i legendi o Dubravi žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere... Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jorgovanska i Konjščinska ulica nalaze se jedna nasuprot drugoj, a dijeli ih samo Avenija Dubrava. Više od Avenije, međutim, dijeli ih shvaćanje života kao takvog: premda su fizički udaljene dvadesetak koraka, između njih se prostrlo toliko suprotnosti da se čovjeku bez problema može učiniti kako se nalazi u dva totalno odijeljena svijeta koji se nikad neće razumjeti. Jorgovanskom ulicom nižu se napola raspadnute potleušice ispred kojih su rijetko parkirani automobili, a ako i jesu, onda je pitanje mogu li ta vozila išta drugo osim da budu parkirana; u Jorgovanskoj ulici nema rasvjete, nema ljudi, a psi noću bijesno laju; u Jorgovanskoj ima i birtija Tajland, a na ulazu u birtiju ima poveće raspelo koje gostu treba dati do znanja da ulazi u kuću gdje se štuje Sin Božji. Ne trudite se tražiti vezu između raspela i Tajlanda ili Tajlanda i Dubrave ili bilo čega...

Radije pogledajte čega u Tajlandu ima: u uglu kod šanka ima jedan poker-automat koji udarnički šamara ambiciozan mladić u zelenkastoj trenirci, ali ga karta ove večeri evidentno neće; tu je i glavna birtijska lola - tip u modernim bijelim cipelama i crnoj kožnoj jakni - koji ne pušta pivo iz ruke i pjesmu s usana, no čini se prilično dobroćudnim; imamo i tri-četiri dvadesetogodišnjaka, također u trenirkama, s tim da su već uglavnom pijani; tu je i totalno pijani muž kojeg žena stalno zove na mobitel, a on joj stalno ponavlja da ništa ne čuje i da će brzo kući; u jednom je separeu mladi zaljubljeni par što se drži za ruke; drugi separe zaposjela je gospođa u šezdesetima, čija je glava u jednom trenutku klonula na stol, dok joj je pored glave, poput nadgrobnog spomenika, ostala stajati velika boca Ožujskog piva. Tu je još, naravno, i mlađahna konobarica koja hitro otvara pive i "navija narodnu". Pjesme se tematski kreću u rasponu od neuzvraćene ljubavi do svekolikog životnog poraza, a izvođači se kreću u rasponu od Cece Ražnatović do Željka Joksimovića. Gosti su se, uglavnom, u Dubravu jednom doselili iz Bosne, pa u Tajlandu daju oduška svom nakupljenom čemeru i izgubljenosti.

“Ubilo ga, pa šta. Taki je život”, odgovara hladnokrvno onaj mladić što vodi ljuti boj s poker-automatom kad smo ga pitali je li Dubrava – kako pišu metropolitanske novine – bure baruta koje samo što nije eksplodiralo i je li ubojstvo dilera Željka Bilena, te bomba pred kućom Petrita Atlije početak obračuna albanskih kriminalaca: obračuna za čije je poprište, prema istim izvorima, izabrana upravo Dubrava, opjevani kvart u istočnom dijelu Zagreba koji je odavno na zlu glasu. I nije da baš nema temelja za zao glas. U Dubravi je ubijen Zlatko Bagarić, čovjek koji je u Zagreb donio zadah frankfurtskog podzemlja s balkanskim predznakom, iz jednog kafića s poker-automatima u Dubravi krenula je gangsterska karijera Vjeke Sliška, koji je skončao kao Bagarić, u ovoj četvrti ubijen je Ivan Mirko Krpelnik, legendarni zagrebački kradljivac automobila, ovdje je – skupa s vlasnikom – u zrak letio mercedes Miljenka Žaje Krojfa, u Dubravi je jedno vrijeme bila baza odanih vojnika Vinka Žuljevića Klice, tu je i danas stanište jednog od opasnijih tipova zagrebačkog asfalta – Zefe Antića, na ulicama ovog naselja i danas je puno tvrdih momaka željnih bogatstva, a uz bogatstvo onda idu i bijesna kola i najzgodnije žene.

“Jebeš ga, taki je život. Ne’ko mora bit i upucan”, nezainteresirano veli onaj dečko između dvaju uzaludnih udaraca po tipki poker-automata. U Tajlandu je sve tako: ovdje su ljudi pomireni sa sudbinom i ništa ih ne može osobito uzbuditi, osim eventualno kad mašina uporno daje manju, a oni još upornije tipuju na veću ili kad nakratko nestane muzike. Pjesme što govore o životnom čemeru, u kojemu se oni mogu prepoznati ili ga samo mogu razumjeti, jedino su što ove ljude donekle zanima i što ih povremeno navodi da se osjećaju živima.

U Konjščinskoj ulici birtije su rijetke, a i ono malo što ih ima nisu ni nalik Tajlandu. Tom ulicom čovjek se jedva probija, jer su i slijeva i zdesna poredane bezbrojne trgovine ispred kojih vise stotine kožnih ženskih torbica, remena, kožnih i ostalih jakni, traperica i ženskog donjeg rublja, cipela i tenisica, velikih i malih kufera... U Konjščinskoj su, ispred impozantnih građevina, parkirani skupi automobili i sve odiše trgovačkim duhom: ovdje nema sevdaha i traženja utjehe u rakiji i pjesmi; ovdje život kao da protječe u zbrajanjima dnevnog utrška i dovijanju kako povećati zaradu. Tu, naime, žive Janjevci, Hrvati s Kosova, koji su poprilično zatvoreni i nerado razgovaraju s ljudima za koje na brzinu procijene da nisu potencijalni kupci - počesto sumnjive - robe koju oni prodaju. Kad razgovaraju, onda se uglavnom žale na posao: nitko ništa ne kupuje, nemaju ljudi para, sjebaše nam znanje veliki trgovački centri, jedva se preživljava, dokle ovako... "Ma, nije Dubrava opasna, isto je kao i u drugim kvartovima. Samo što se o Dubravi više priča", kazuje nam Zvonko dok u skladište unosi torbice što su cijeli dan provele na friškom zraku. Pa nastavlja: "Za poštenog čovjeka Dubrava nije opasna, jer se sav kriminal događa u zatvorenom krugu i zna se o kojim se ljudima radi. Problema imaju samo oni koji su dio tog kruga."

Janjevci iz Konjščinske postali su javno poznati kad su 1990. ugostili Franju Tuđmana i u povodu njegove izborne pobjede ispekli mu ovdje nekoliko volova. "Janjevci su tada bili moćni i mislili su da mogu raditi što god hoće. Tada su bili bahati i vladali su Dubravom", veli Filip Marki, Albanac koji se rodio u Dubravi i koji godinama drži kafić King u Grižanskoj ulici. "E, ali onda su došli Hercegovci, koji su bili još veći HDZ-ovci i još bahatiji od Janjevaca. Oni su došli s velikom lovom i počeli kupovati Dubravu, a Janjevci su popušili. Pa su zato sad razočarani u HDZ", nastavlja on. U ovom potonjem uistinu ima pravo: svi Janjevci s kojima smo razgovarali s gađenjem odbacuju mogućnost glasanja za HDZ, a njihov je novi favorit Zlatko Tomčić i njegova Seljačka stranka. To bi mogla biti priča o konačnom prepoznavanju dvaju trgovačkih duhova koji su dosad, neznano zašto, plutali daleko jedan od drugoga. "Gospodin Zlatko Tomčić jedini je političar koji u posljednje vrijeme pokazuje interes za nas Janjevce. Jedini on obilazi naše proslave i nešto nam nudi. Svi drugi digli su ruke od nas", kaže gospodin Josip, inženjer strojarstva koji je diplomirao u Prištini i koji dvadeset i dvije godine živi u Dubravi. Otprilike isto toliko godina bavi se proizvodnjom i pijačnom prodajom kojekakvih kožnih artikala. "Samo za HSS", potvrđuje i Zvonko dok u skladište spušta poprsja plastičnih lutaka ukrašena čipkastim i push-up grudnjacima. “A onda ćemo fino batalit ovaj posao i svi u poljoprivredu...”

Napetosti između Janjevaca i Hercegovaca u Dubravi odavno su splasnule, pa već stasaju klinci rođeni u hercegovačko-janjevačkim brakovima. S Janjevcima i Albancima, kojih u Dubravi doduše nije ni približno toliko kao Hercegovaca ili domaćih Hrvata, stvari stoje ponešto drukčije. "S Albancima ne komuniciramo. Oni se drže svog jezika, pa zato ne možemo razgovarati i družiti se s njima. Osim toga, Albanci su na Kosovu napravili puno zla nama Janjevcima, a i još ga prave", veli Zvonko. Njegovu priču, međutim, opovrgava dečko koji se preziva Palić, a student je treće godine ekonomije. "Mislim da to o mržnji između Janjevaca i Albanaca u Dubravi uopće nije točno. Evo, ja sam Janjevac, a moj najbolji prijatelj je Albanac. Tu priču forsiraju neki ljudi, uglavnom oni što su rođeni i živjeli na Kosovu, a mi koji smo se rodili u Dubravi, stvarno ne gledamo na te stvari. To su gluposti, kao što su gluposti da su svi Janjevci bogati i da svi nešto švercaju", kaže on. Ni Palića, ni njegova prijatelja Vuzema, nije strah živjeti u Dubravi. "Ima u Dubravi svega", veli Vuzem, "ima droge, ima dilera, al’ to su uglavnom oni sitniji. Mene je noću više strah u nekim drugim kvartovima nego u Dubravi." Vuzem je, kaže, iz viđenja poznavao ubijenog Željka Bilena. "Znao sam ga kao Štefa, jer je glumio Štefeka Vrageca u ‘Smogovcima’. Nisam znao čime se bavi, niti me je to zanimalo. Svatko se ovdje nečim bavi."

Poneki stanovnici ovog kvarta bave se i krajnje zajebanim sportovima: kad se noć spusti na Aveniju Dubrava i okolne ulice, cestama zagospodare kratko ošišani momci u neregistriranim nabrijanim autima i počinje dokazivanje na asfaltu. Dok luđački plešu po ulicama, iz njihovih automobila dopiru taktovi novokomponiranih melodija. Iste te momke preko dana možete vidjeti u uskim mahalama Gornje Dubrave kako u grupicama od po četiri-pet ubrzano hodaju odnekud prema nekamo i trude se izgledati poslovno i opasno. "Zadnjih je godina manje šoranja u Dubravi, a još je manje fer šoranja", kazuje Filip Marki koji se dvanaest godina profesionalno bavio tae-kwon-doom, a sad klince iz Dubrave podučava boksanju i fitnesu u dvorani kod Leonarda Pjetraja: u toj dvorani svojedobno su trenirali Željko Mavrović i Mirko Filipović, a najnovijem hitu iz Pjetrajevih odaja ime je Mario Preskar, kojega je nedavno pod svoje uzeo Don King.

"Kad velim da je manje fer šore, mislim na to da su potpuno iščeznule tučnjave šakama između zavađenih kvartova. Toga je prije dvadesetak godina bilo, a oni koji su se na ulicama tukli, poslije su zajedno išli na cugu i bili najbolji prijatelji", sjeća se Filip prošlosti, a onda se prebacuje u sadašnjost: "Sad više nema šaka, u igri su pištolji i dvocijevke, sad se sve rješava na brzinu. U Dubravi ima puno momaka koji žele sve i žele odmah, a ne može, buraz, sve odmah. Moraš polako. To je kao kad mi tipovi dođu na fitnes, jer mjesec dana prije odlaska na more žele nabaciti mišiće. Ne ide to, jebi ga, ali ljudi su ljubomorni i čim vide da netko nešto ima, hoće i oni." U Dubravi se, kaže on, obračuni manje događaju po nacionalnoj ili mentalitetnoj osnovi, a više zbog toga što netko nekoga prevari u kakvom krupnom kriminalnom poslu ili zato što netko nekome uđe u mafijaško leno. "Puno je droge, nikad je nije bilo ovoliko. Nemaš tu više normalne cure, sve su napušene. A kad trava prestane biti dovoljna, onda slijedi soljenje trave bijelim, kao da po marihuani padne snijeg. Ali tako je i u drugim kvartovima, samo što je Dubrava najveća i ima najviše bogatih ljudi i najviše teške sirotinje na jednom mjestu, pa to upada u oči", kaže Filip Marki, dodajući da sve ostale priče o Dubravi spadaju u sferu urbanih mitova i legendi.

A ispod mitova i legendi (što ih je, među ostalim, ispredao i ispreda HDZ-ov vokalno-instrumentalni sastav Prljavo kazalište) žive deseci tisuća ljudskih atoma koji jesu Dubrava: radnici što u pet ujutro idu na posao i gazde kojima posao dolazi doma, šverceri i slabo plaćeni prodavači u ovdašnjim dućanima, teški alkoholičari i vječni trezvenjaci, Bad Blue Boysi i Torcida, vukovarski prognanici i janjevački zlatari, skinsi i punkeri, penzioneri i oni čija karijera tek počinje, razočarani ratnici i uvjereni pacifisti, stanari koliba i stanari golemih nakaznih građevina ispred kojih su montirane kamere... Jedino je heroja ulice sve manje. Oni, u posljednje vrijeme, ne traju dugo.

SUMRAK HEROJA ULICE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.