|
INVENTURA 2003. GODINE
STABILNA I BESPERSPEKTIVNA
Marinko ČULIĆ
29. prosinca, 2003.
Koalicija je izgubila vlast jer je gotovo sve svoje adute – zaključno s onih stotinjak tisuća glasova više od HDZ-a – pretvorila u hendikepe koje nije znala riješiti, ili je pak na njih trošila toliko energije da je za ostalo nije imala
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Kada stavite pred sebe kalendar političkih događaja u zemlji u prošloj godini, nekako vam najprikladnije dođe da ga listate unatrag. Ono najvažnije, smjena vlasti i povratak HDZ-a u Banske dvore, dogodilo se na kraju godine, i to je kao bugačicom upilo značenje svih događaja prije toga. Pa ipak, nije sasvim nezanimljivo prikazati 2003. u nekoliko kronološki poredanih događaja, jer tek tada dobijete zornu predodžbu na čemu se sve trošila, i na kraju potrošila, Račanova vlast.
Inače, gledano u cjelini, prošla godina možda je bila najmirnija i najstabilnija od stjecanja hrvatske neovisnosti. Ali očekivane trase prosperiteta nisu udarene, iako neke jesu započete (autoceste, visoki privredni rast, približavanje EU-u...), a praznog hoda bilo je još toliko da je očito kako ova zemlja i dalje uči što hoće, i kako se to što hoće dostiže. Evo, dakle, kako je izgledala prošla godina u najškrtije nabačenim – i naslovljenim – natuknicama.
HAAG
Godina 2003. započela je mrcvarenjem prenesenim iz 2002., oko Bobetka. Kako Račan nije imao petlje ispriječiti se njegovu izručenju pozivajući se na njegovo ruševno zdravlje, nego je Haagu uporno pokazivao njegovo domoljubno ordenje, pravo olakšanje je nastalo kada je sama starina pristala da ga pregledaju haaški liječnici. Oni su potvrdili da nije upotrebljiv za optuženičku klupu, ali će teško breme spuznuti s Račanova vrata tek generalovom smrću koncem travnja.
Nekoliko tjedana prije uhapšen je i Ivica Rajić, a još malo prije uspješno je završeno suđenje Norcu i ostalima u Rijeci, pa se činilo da u odnosima Zagreba i Haaga konačno sviće zora. Ali, vraga, još će na kefanje s Tribunalom otići čitavi tankeri nacionalne energije, kada se u priču neočekivano uključio Stipe Mesić, tražeći da se Anti Gotovini (koji se u lipnju oglasio intervjuom u Nacionalu) omogući da sa slobode ospori već podignutu optužnicu.
U brbljavom napadu iskrenosti priznao je da time želi oteti temu Haaga iz pandža desnice i tako je ukloniti sa scene, što je bio rijetko viđen izljev političkog amaterizma. U Haagu su konsternirali i prikriveno bjesnjeli, a Račanu su se vratile noćne more, ali ne zadugo, jer je Mesićev plan tako "dobro" funkcionirao da je desnica, umjesto da bude izgurana, dogurala do Banskih dvora.
KOALICIJA
Nakon što je u prethodnoj godini riješio problem s Budišom kirurškom amputacijom, Račan se prema Tomčiću mogao osloniti još samo na priručni paket prve pomoći. Iskakanja iz koalicije počela su, međutim, već u siječnju, HSS-ovim rušenjem privatizacije Sunčanog Hvara, a nastavilo se sve do jeseni, kada se koalicija raskolila i oko jadranskoga gospodarskog pojasa. To ju je na kraju stajalo i izbornog poraza, s time da je pravda zadovoljena barem utoliko što je HSS prošao najlošije, pa stabilnu vlast koju je nudio svima na kraju nije mogao osigurati nikome.
Čuveni "jezičac na vagi", to miljenče cijelog niza navodnih hrvatskih političkih veličina, pokazao se šupljom frazom koja je mlatnula po glavi najviše njih same, Budišu, Tomca, Granića... Tomčić se nekako održao, ali će preživjeti jedino ako nauči da dvostranaštvo, istina, nije najbolje za Hrvatsku, ali je još uvijek sto puta bolje od liberalnoga, seljačkoga, trećeputaškoga i svakog drugog – pseudostranaštva.
SPORT
Godina 2003. bila je godina velikih uspjeha hrvatskih sportaša, ali su se lovorike pomiješale s toliko navijačkog drača da se postavilo pitanje zaslužuju li uopće medalje oni koji im se ovako "raduju". Doduše, zagrebački doček Kostelićevih koji su prethodne godine zabrljali poznatim nacističkim izjavama, protekao je u najboljem redu, samo zato što su gradske vlasti malo pripazile oko toga, pa se na središnjem trgu cupkalo u ritmu rocka, a ne ratničkog folka. Ali, samo dva tjedna ranije na dočeku rukometnih šampiona svijeta desnice su sve u šesnaest frcale u zrak, a u lipnju i srpnju došlo je do novih teških incidenata i u Kranju i u Austriji.
Iako navijačke horde nemaju jasan politički predznak, pogotovo nakon Pašalićeva izbacivanja iz HDZ-a, nema dvojbe da one funkcioniraju kao dio nove "nacionalističke revolucije", u kojoj se kroz sport i estradu provlači ono što se u politici više ne može iskazivati onako otvoreno kao devedesetih. Račan je uvijek imao samo jedan odgovor na to – skloniti se dok nevrijeme ne prođe – a kada je u ožujku ubijen Zoran Ðinđić, dano je mudro objašnjenje kako takva politika isključuje da se isto dogodi i u Hrvatskoj.
Doduše, Hrvatska je zbilja politički stabilnija, ali se brzo pokazalo da je u jednome stanje u dvjema zemljama ipak sasvim usporedivo, a to je da proevropski reformatori nisu uspjeli ni osam godina poslije rata zauzdati ostatke ratnog nacionalizma. Zato su to morali prepustiti samim – više ili manje reformiranim – nacionalistima.
EVROPSKA UNIJA
U veljači su Mesić i Račan supotpisali zahtjev Hrvatske za učlanjenje u Evropsku Uniju, koji se sastojao od samo jedne rečenice, ali su u njoj položene tolike nade kakve se u jednoj zemlji samo iznimno sabiru. Odgovor na zahtjev čekalo se samo dva mjeseca, što je svojevrsni rekord (i favorizirana Irska čekala je tri mjeseca, a nefavorizirana Turska čak punih deset godina). Pred ove izbore pokazalo se da to nije izraz samo simpatija za Hrvatsku nego i za njezino državno vodstvo, jer je Unija poslala dovoljno jasne signale da joj je Račan bliže srcu od Sanadera.
Ali, izbore je dobio HDZ, što je lijep gol u mreži Unije. Bezlična i konfuzna kakva već jest, ona je stavila sve karte na sebi najsličnijeg Račana, i ni na koga drugog, otresitijeg, u koaliciji, ali i izvan nje. Sada je kažnjena time da će proevropske reforme nastaviti proamerički Sanader.
MONITORING
OESS je nedavno objavio da nastavlja monitoring u Hrvatskoj, što jasno zvuči kao nepovjerenje prema novoj Sanaderovoj vlasti. Oprez je na mjestu, ali ne bi bilo na mjestu likovanje SDP-a, jer je međunarodni monitoring za njegova mandata dao gotovo porazne rezultate. Nešto od toga doprlo je do šire javnosti kada su nedavno Novinari bez granica stavili Hrvatsku na ponižavajuće 69. mjesto medijskih sloboda, što je pad za više od šezdeset mjesta.
Kako nije dano uvjerljivije objašnjenje za to, digla se kuka i motika na ocjenjivača, pa je zaboravljeno da su i mišljenja drugih međunarodnih promatrača bila listom loša. Doduše, neki od njih vrlo su niske vjerodostojnosti, pa, recimo, State Department jedva da ima što popovati o povratku srpskih izbjeglica dok Amerika stvara izbjegličke krize gdje se sjeti. Ali, nije to nikakva izlika za Hrvatsku. Paradoksalno je da je Račanova vlada podbacila u ljudskim pravima, gdje je po svemu trebala biti superiorna, a ima li se u vidu i priklanjanje odlučnih glasova manjina HDZ-u, može se reći da je na tome i izgubila vlast.
PAPA
Ivan Pavao II. je u lipnju prvi put posjetio Hrvatsku od silaska HDZ-a s vlasti, što znači da barem u slučaju Hrvatske on ne bira vlast, nego zemlju kojoj će doći. Ali, zato vlast itekako bira Kaptol, koji je iskoristio njegov dolazak da razglasi kako provođenje konkordata navodno jako kasni, a proškrgutalo se poneku i o obnovi komunističkog mentaliteta. Tako je već tada najavljeno nikada otvorenije svrstavanje Crkve na nedavnim izborima, što je Račanovu poziciju učinilo ne zna se da li više tužnom ili smiješnom.
Što se on više privijao uz crkvene habite, Crkva se sve više okretala HDZ-u, i ako bivšem premijeru nešto može biti utjeha, to je da će se sada vrlo vjerojatno isto dogoditi Crkvi. Što se ona bude više privijala uz koljeno Sanaderu, njemu će biti lakše staviti joj do znanja da se njega antikomunističkim filipikama ne može impresionirati, i zato neka crkvena gospoda izvole prilagoditi nekontrolirane apetite mogućnostima društva.
IZBORI
Izbori 23. studenog podvukli su na pomalo neobičan način crtu pod proteklu godinu. Bila je to vjerojatno i najuspješnija godina trećesiječanjske koalicije, što je dobro, jer se ona tako ne može žaliti da ih je izgubila zbog lošeg rasporeda zvijezda. Sa zvijezdama je sve bilo u redu, štoviše, onih petnaest iz evropskog zviježđa bile su joj upravo majčinski naklonjene. Koalicija naprosto nije imala sreće sama sa sobom, jer je gotovo sve svoje adute (čak i onih stotinjak tisuća glasova više od HDZ-a) pretvorila u hendikepe koje nije znala riješiti, ili je pak na njih trošila toliko energije da je za ostalo nije imala.
STABILNA I BESPERSPEKTIVNA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
|
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|
