TRAVNIČKA KRONIKA SMRTI
Vladimir MATIJANIĆ
29. prosinca, 2003.

Jedno hapšenje i zatvaranje nevladine organizacije Vezir zbog navodne povezanosti s Al-Qa’idom, ponovno su gurnuli Travnik u središte medijske pozornosti. U Travniku se prije nekoliko godina dogodilo osam još uvijek nerazjašnjenih ubojstava, mahom Hrvata povratnika, a okolica grada godinama je bila glavna mudžahedinska baza u Bosni i Hercegovini. Danas više nema međunacionalnih incidenata, a ove je godine grad prvi put od početka rata ukrašen za Novu godinu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Posljednjih je godina postalo nekako uobičajeno da Travnik u medije stiže zbog zlih stvari: grad s impresivnim resursima dobroga, postaje sinonim za loše, i to ne zbog grozničave novinarske potrebe za fabriciranjem afera, nego zbog toga što se ovdje maligne pojave umnožavaju brzinom svjetlosti.

Koji dan prije nego što će Feralova ekipa osvanuti u Travniku, grad se potezao po medijima zbog Vezira, nevladine udruge koju su vlade SAD-a i Saudijske Arabije prokazale kao pomagača Al-Qa’ide. Upravo tih dana u travničkom naselju Kalibunar SFOR je uhitio trideset dvogodišnjeg Alžirca M’Ahmeda Zitounija Perendu zbog “sumnji da je uključen u aktivnosti koje prijete sigurnosti i stabilnosti u BiH”. Prije otprilike godinu i pol dana na udaru SFOR-a našao se Abduladhim Maktouf, bosanskohercegovački državljanin iračkog porijekla i vlasnik poslovnog centra Palma. Njega se tada hvatalo zbog navodne veze s trgovinom drogom, a dio medija nije propustio navesti njegovu nedokazanu vezu s radikalnim islamistima. No, dokaza ni za što nije bilo niti ih ima.

Uz to, u drugoj polovici devedesetih, u Travniku je ubijeno osmero ljudi, mahom Hrvata povratnika. Ubojstva su ostala nerazjašnjena, a nekakvo suđenje završilo je neuspjehom, točnije, bez detektiranja krivaca.

Travnik, dakle, posljednjih godina slovi kao centar ekstremnog islamističkog krila u Bosni i Hercegovini. Mudžahedini koji su ovamo stizali početkom devedesetih iz islamskih zemalja, bili su stacionirani upravo na potezu od Zenice do Travnika; poznato je da su čitava sela bila njihova. Dio ih se nakon rata odselio, drugi su, pak, ostali i uglavnom se poženili s lokalnim djevojkama. Ta promjena u strukturi stanovništva očito je bila sasvim dovoljna da ovaj dio Bosne postane ono što je danas: sinonim za radikalizam.

Tražite li elemente tog radikalizma na gradskim ulicama, idete pogrešnim tragom. Grad je prigodno urešen, jedan transparent želi čak i “čestit Božić”. Po zidovima su polijepljeni plakati koji navješćuju doček Nove godine na otvorenome.

Tako se Nova godina na velika vrata vraća u Travnik. Do ove godine, naime, gradska vlast, u kojoj glavnu riječ ima Stranka demokratske akcije, smatrala je Novu godinu simbolom kršćanstva, dekadentnog Zapada ili čega već, pa se nije prakticiralo njezino javno slavljenje ni ukrašavanje grada. No, kako je nedavno grad preuzela Hasiba Hadžić, predstavnica “mekše” struje SDA, Nova je godina u Travniku ponovno dobila legitimitet.

Štoviše, osoblje dječjeg butika Bambino u središtu grada prigodno je kostimirano u odore Djeda Mraza. Adila Agačević, Mehina Lisica i Muris Pandža u crvenim opravama svjedoče kako su lani, kada su se prvi put nakon rata tako odjenuli, otrpjeli dosta provokacija. No, ove godine, klima za Djeda Mraza je tolerantnija.

Jadranka Ohneca, tajnika travničke podružnice Nove hrvatske inicijative, posebno veseli povratak novogodišnjeg slavlja u njegov grad. Ohnec će, naime, sa svojim bandom Ex tra 2000. svirati na dočeku 2004. godine i veli da ne očekuje nikakve probleme. Njegov band, sastavljen od ljudi koji su zagazili u peto desetljeće života, na repertoaru ima rock standarde, a on nam ponosno pokazuje izrezak iz dnevnih novina u kojima je zabilježena jedna njihova svirka.

Od 1997. godine, kada se vratio iz Splita, gdje je bio u progonstvu, Ohnec stalno opaža pomake nabolje. Međunacionalnih tenzija, kaže, više nema, barem ih on ne osjeća, a nakon preživljenih srednjobosanskih ratnih užasa, tamnovanja na Manjači i progonstva, Ohnec je uvjeren da je “nama Hrvatima za sve zlo kriva politika Franje Tuđmana”.

“HDZ nikada nije odustao od svoje politike podjele Bosne i to što sada pričaju samo je kozmetika. A što je ta politika značila za Hrvate iz ovih krajeva, o tome ne treba ni pričati”, veli Ohnec i tvrdi da ne primjećuje nikakav radikalizam bošnjačke većine u Travniku.

I prije rata u Travniku je najviše bilo Bošnjaka, oko 42 posto, Hrvata je bilo 37 posto, Srba 11 posto, a ostatak otpada na ostale. Hrvati su se velikim dijelom vratili, dok je Srba danas u gradu i okolici zanemariv broj. U posljednje vrijeme se zaista ne bilježe incidenti prema nebošnjačkom življu.

No ono zbog čega su Travničani postali čestom metom SFOR-ovih akcija su navodne veze sa svjetskim centrima terorizma. Objektivno, takve je optužbe teško dokazati, a uzme li se u obzir da Sjedinjene Države u “antiterorističkoj” paranoji nerijetko nimalo selektivno udaraju po ljudima koji im se zbog porijekla i imena učine sumnjivima, tvrdnje se čine predimenzioniranima.

No, kada vam domaći ljudi, Travničani, Bošnjaci, pričaju o mudžahedinskim barikadama u ratu, kad se sjete para koji je vjenčan pod oružanom prisilom samo zato što se ljubio na javnome mjestu, kad se sjete prijetnji i zastrašivanja... priča o fundamentalizmu u srcu Bosne postaje realnijom.

Feralovi informatori, primjerice, tvrde da je travnički stomatolog Suhiel Tafi bio u dosta dobrim odnosima s mudžahedinskom jezgrom u Travniku, štoviše, da je bio neka vrsta veze mudžahedina s ostalim svijetom i da je na početku rata ustrojavao islamski centar u gradu. Sam Tafi, pak, sve to poriče, čak ističe kako nije vjernik, premda je ponosan što je musliman. Tafi se prisjeća kako je iz rodne Sirije još prije tridesetak godina stigao u bivšu Jugoslaviju, gdje je i završio medicinski fakultet, te ističe da je dobar sa svim ljudima u Travniku, neovisno o nacionalnosti. Ne zanimaju ga SFOR-ove akcije protiv navodnih pomagača terorizma, nema uvida u to tko se posljednjih godina naseljavao u Travniku i okolici, a ordinaciju je zaradio poštenim radom.

Da je imao prigodu, o stjecanju imetka poštenim radom zasigurno bi govorio i Abduladhim Maktouf, koji je u Travnik stigao iz Iraka znatno prije rata. No, on je bio na službenom putu u Kanadi, a njegov brat Luej nas je za sve informacije uputio na njihova pravnog zastupnika, usput nam nabrajajući koje je sve medije njihova obitelj tužila zbog “neobjektivnog pisanja”.

Među razlozima za podizanje tužbi sasvim sigurno su i tvrdnje nekih novina da je Abduladhim jedan od glavnih financijera mudžahedina, te špekulacije o njegovu imetku. Travničani ga, naime, prije rata pamte kao vlasnika videoteke: danas je vlasnik tvrtke Palma, koja se bavi zastupstvom i uvozom bijele tehnike.

Luej, koji se iz Iraka doselio prije pet godina i koji se nije želio fotografirati za Feral, rezolutno je odbio bilo kakav razgovor “o tome odakle kapital i slično”. Rekao je tek da obitelj planira zatvoriti tvrtku. “Trgovci idu tamo gdje ima posla, a nama je ovdje napravljena ogromna šteta i svi znamo tko to i zašto radi”, objasnio je Luej.

Od Safeta Durgutija nismo uspjeli čuti niti to. Čovjek je nakon završenog radnog dana u Ibrahim-pašinoj medresi, gdje je profesor, jednostavno nestao iz Travnika i svi pokušaji da dođemo do njega bili su bezuspješni. Njegov Vezir bio je registriran kao udruga za sport, kulturu i obrazovanje. Američka vlada smatra da je Vezir zapravo samo drugo ime za saudijsku humanitarnu organizaciju Al Haramain, koju su u ožujku 2002. godine Ujedinjeni narodi stavili na popis organizacija povezanih s Al-Qa’idom. U jedinom istupu za jedne bosanske dnevne novine Durguti je tvrdio da su Vezir i Al Haramain samo koristili iste prostorije.

Durguti je, inače, doseljenik s Kosova, a zanimljivo je da je kao i nedavno uhapšeni Alžirac Zitouni imao problema sa stjecanjem državljanstva, što su obojica riješili na isti način – oženivši se Bosankama.

Mustafa Indžić, prvi čovjek humanitarne organizacije Merhamet, smatra da je povezivanje Travnika s nekakvim muslimanskim ekstremizmom smiješno, te ukazuje na siromaštvo kao glavni problem.

"Dnevno dijelimo 350 obroka u narodnoj kuhinji svima kojima treba, neovisno o nacionalnosti. Ljudi teško žive i to je glavni problem, ovo drugo je besmisleno", kaže voditelj Merhameta čija je narodna kuhinja, inače, u istoj kući u kojoj živi Durguti.

“Svaki dan ga vidim, to je jedan skroman čovjek, ne vjerujem da on ima veze s nečim kriminalnim”, kaže Indžić.

Travnik je divan orijentalni gradić, s odličnim skijalištima u blizini, nadaleko čuvenim sirom, gradić sa 17 vrijednih džamija, gradić u kojemu se rodio jedan pisac, dobitnik Nobelove nagrade. E, pa tragedija minulih ratova i jest u tome što u Travnik stranci dolaze da bi hvatali sumnjivce, a ne da bi uživali u gradu. Po gradu se priča kako na skijališta dolazi sve manje ljudi sa strane, zbog sira u Travnik ne stiže gotovo nitko, a rodna kuća Ive Andrića uglavnom je zatvorena. Istina, samo gornji kat. U prizemlju, naime, od rata radi restoran Divan.

TRAVNIČKA KRONIKA SMRTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.