EVAN
Tena ERCEG
29. prosinca, 2003.

Zanimljivo je da Bushova religioznost poprima obrise opsesije u trenutku kada on već ima 40 godina i kad postaje alkoholičar. Do 1994., kada postaje guverner Texasa, već je potpuno okružen kršćanskim desničarima, bilo političarima, bilo evangelističkim svećenicima. Danas, pak, kao pravi vjerski fundamentalist, Bush Bibliju čita doslovno, a njegove "mesijanske" akcije stotine i tisuće nekršćana osjetilo je na vlastitoj koži

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U posljednje se vrijeme mnogi američki analitičari, teolozi i novinari bave religijskim aspektom unutar političkog djelovanja predsjednika Georgea W. Busha. Pritom se služe citatima iz Bushovih političkih govora i detaljima iz njegove biografije, koji svi ukazuju na iznimno veliku ulogu vjere, bolje reći, mesijanski kompleks ovog Teksašanina.

Bush je još 1984. godine, nastojeći izaći iz kroničnog alkoholizma, utjehu našao u izučavanju Biblije, zajedno s prijateljima Donom Evansom, današnjim ministrom trgovine, i Karlom Roveom, predsjednikovim savjetnikom. Svi odreda pripadnici Evangelističke crkve, njih su trojica dolaskom na vlast u politiku uveli upravo evangelistički nauk. Sam Bush voli naglašavati svoju religioznost, koja se, doduše – po mišljenju stručnjaka - svodi tek na skučene pojmove kao što su vjerovanje, tradicionalne vrijednosti, molitva, podjela svijeta na apsolutno dobro i apsolutno zlo, te, dakako, Božja providnost.

Tako on sebe predstavlja kao "čovjeka s Isusom u srcu", za njega je najveći filozof baš Isus Krist, jer mu je "promijenio život", a u njegovim govorima nakon terorističkih napada na New York i Washington i uoči invazije na Irak, Sjedinjene Države s jedne i neprijatelj s druge strane uvijek su prikazani u biblijskim proporcijama i apsolutnim pojmovima. Tako je američki narod "miroljubiv, ali žestok kad je gnjevan", on se "bori protiv zla", a predstavlja "ljudsku slobodu", dok samo ime početne operacije napada na Irak, "Beskrajna pravda", sasvim jasno implicira osobine, odnosno pojave koje su po definiciji nadljudske, odnosno Božje.

Tri dana nakon napada na SAD Bush je situaciju ocijenio kao "kolosalnu borbu između dobra i zla, u kojoj će, bez sumnje, pobijediti dobro", a dužnost je Amerike "pred poviješću da odgovori na te napade i svijet oslobodi zla". U obraćanju naciji 2001. godine Bush je objavio da su "sloboda i strah, pravda i okrutnost u stanju permanentne borbe, pri čemu Bog nije neutralan". Iduće godine, pak, naciji je potvrdio da je "povijest pozvala Ameriku i njezine saveznike u akciju", pri čemu Amerikanci moraju zapamtiti da su "pozvani kao blagoslovljena nacija da učine svijet boljim... i suprotstave se djelovanju zlih ljudi".

Neprijatelji su, s druge strane, "osovina zla", mrzitelji američke slobode, "toliko zli da mrze dobro zato što je dobro", i mrze Amerikance jer oni "imaju slobodu da obožavaju Boga onako kako to sami žele". Ni Bushovi pobočnici ništa manje ne zastrašuju svojim izjavama, pa je tako potpredsjednik Dick Chaney jednom prilikom rekao da je dužnost SAD-a "djelovati silom da bi se svijet promijenio po uzoru na Sjedinjene Države", dok je predsjednikov glasnogovornik Ari Fleischer definirao slobodu za koju se Amerika navodno bori "ne kao Bushovu doktrinu, niti američku doktrinu, već kao Božji nauk".

Prema pisanju izraelskog dnevnika Haaretz, Bush je sad već bivšem palestinskom premijeru Mahmoudu Abbasu rekao: "Bog mi je rekao da udarim na Al-Qa’idu, pa sam i udario, zatim mi je naložio da udarim na Sadama, što sam i učinio, a sada sam odlučan da riješim problem Bliskog istoka." Da dalje ne citiramo, i ostale se Bushove bljezgarije većinom svode na dihotomije tipa dobro-zlo i svijetlo–tama, ili fraze koje se temelje na pojmovima kao što su moć, idealizam, vjera, Božja mudrost, molitva na koljenima...

Naravno, ovakve izjave svoj korijen vuku iz Bushova odgoja i odrastanja u Midlandu, provincijskom gradiću u texaškoj pustinji, čije stanovnike karakteriziraju tradicija naftaškog biznisa i pripadajuće mu bogatstvo, potom fizički i psihički jaz između bijelaca i “obojenih”, i, naravno, duboka religioznost utemeljena na protestantskom fundamentalizmu. Klan Bush pripada Ujedinjenim metodistima, koji su jedna od evangelističkih kongregacija. No, iako pripadnici istih ili sličnih kongregacija koje se sve mogu svesti pod pojam evangelizma, crnci i hispanoamerikanci ovoga kraja žestoki su protivnici Georgea W. Busha, kao i mnogi bijeli potomci njemačkih i skandinavskih katolika i luteranaca.

Zanimljivo je da Bushova religioznost poprima obrise opsesije u trenutku kada on već ima 40 godina, ali postaje alkoholičar. Do 1994. godine, kada je postao guverner Texasa, bio je već potpuno okružen kršćanskim desničarima, bilo političarima, bilo evangelističkim svećenicima, pa je ulaskom u Bijelu kuću odmah raskrstio s neformalnim običajima naslijeđenima od Billa Clintona – traperice više nisu bile dopuštene, kao ni kasnonoćne sjednice na kojima se jela naručena pizza; na spavanje se ide u 10 navečer, a izučavanje Biblije i molitva prije sastanka kabineta postali su obavezni. Kao pravi vjerski fundamentalist, Bush Bibliju čita doslovno, te mu ona služi kao politički vodič, što su, uostalom, stotine i tisuće nekršćana već osjetile na svojoj koži.

U suvremenom smislu evangelizam u Americi dolazi na političku scenu sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s dolaskom na vlast demokrata Jimmyja Cartera, pripadnika Južnjačke baptističke crkve, koji je za sebe tvrdio da je "ponovno rođen", što je značajka svih evangelističkih denominacija. Za to je razdoblje karakteristično da su većina evangelista bili simpatizeri Demokratske stranke, što se, međutim, promijenilo u idućem desetljeću, kada je veliki broj bijelaca s Juga prešao Republikancima. Sedamdesete godine karakterizira i pojava "elektronske crkve", odnosno vjerske televizije, čime evangelizam dobiva publicitet, popularnost i moć koju će zadržati do danas. Već i prije toga neokonzervativni i kršćansko desni pogled na svijet izvan američkih obala funkcionirao je po klasičnom crno-bijelom principu poimanja svijeta. Središnje mjesto "crne strane", Sovjetski Savez, bio je ono što je danas islamski svijet.

Desetak godina kasnije, krajem osamdesetih, televizijski evangelist Pat Robertson ujedinio je kršćanske konzervativne glasače u organizaciju pod nazivom Kršćanska koalicija, stvorivši tako najjaču organizaciju vjerske desnice u SAD-u. Robertson je uz pomoć televizijskih propovijedi ovom pokretu dao i izrazitu evangelističku dimenziju, zagovarajući doslovno čitanje Biblije i zazivajući novozavjetno proročanstvo Sudnjeg dana i bitke na Armagedonu, gdje će se sukobiti sile Dobra i sile Zla, što će rezultirati krajem svijeta i povratkom Isusa Krista. Upravo u tom vjerovanju leže i korijeni još jedne iznimno važne dimenzije američke vanjske politike - odnos američke administracije prema Izraelu i dugogodišnja privrženost američke kršćanske desnice izraelskoj državi, a shodno tome i američka politika prema islamskim zemljama.

Po evangelističkom vjerovanju, naime, posljednjoj bitci prethodit će povratak Židova u Izrael, što se i dogodilo 1948. godine. Zato je evangelistima – premda sami smatraju da je Židove potrebno pokrstiti, iznimno bitan opstanak izraelske države, jer se bez nje biblijsko proroštvo ne može ostvariti.

I sam pripadnik kršćanske desnice i osoba u čijoj je političkoj karijeri kler odigrao veliku ulogu, George W. Bush je dolaskom na vlast doveo u Bijelu kuću te u ministarstva pravosuđa i obrane mnoge neokonzervativce i vjerske vođe kršćanske desnice. Prema Gallupovim podacima, čak 84 posto bijelih evangelista glasalo je 2000. za W. Busha, a neupitna je i njihova potpora Izraelu. Kada se zna da evangelisti čine 35 posto američkog stanovništva, odnosno nekih 100 milijuna ljudi, postaje jasnija i Bushova sklonost biblijskoj retorici i mesijanskom ponašanju. On, naime, zna da je politikom gotovo beskompromisne podrške izraelskoj državi osigurao sebi veliki dio biračkog tijela.

Sjedinjene Države su i tako tijesno povezane s pojavom i razvojem modernog cionizma; to je veza čiji korijeni, kao što je rečeno, sežu u evangelističko razmišljanje o kraju svijeta, koje je u 19. stoljeću veoma uspješno promovirao odmetnuti anglikanski svećenik John Nelson Darby. Darby je u 60 godina putovanja i propovijedanja odgojio čitave generacije evangelističkih svećenika, učeći ih da se biblijska proročanstva moraju tumačiti doslovno, te da će primarno Božje oružje u uništenju povijesti biti upravo židovski narod.

Uspostava izraelske države 1948. godine, ma koliko potrebna, ipak je kršćanskoj desnici pružila dodatni argument za vjerovanje u teoriju o kraju svijeta i Kristovu drugom dolasku. Ubrzanom razvoju (kršćanskog) cionizma pripomoći će, dakako, izraelska okupacija arapskih zemalja 1967. godine, što će dovesti do razdora između "velikih" religija i židovskih organizacija u SAD-u, pri čemu će sve evangelističke organizacije zastupati isključivo izraelsku stranu.

Na posljetku, s dolaskom Georgea W. Busha nestalo je i ono malo ravnoteže u američkoj politici prema Bliskom istoku i brojnim islamskim zemljama. Problem Bliskog istoka zauzeo je, naravno, središnje, ako ne i jedino mjesto u Bushovoj vanjskoj politici. Tako čak i površni pogled na američki mirovni plan, takozvani road map, jasno pokazuje da Bush na izraelsko-židovski sukob gleda isključivo izraelskim očima. Trofazni mirovni plan koji je izradila američka administracija, dok su ga Ujedinjeni narodi, Evropska Unija i Rusija praktički samo blagoslovili, trebao bi, naime, do kraja 2005. godine donijeti mir na Bliskom istoku.

No, on gotovo u cijelosti govori samo o potrebi demilitarizacije, prekida terorizma i nasilja od strane Palestinaca, dok se izraelsko državno nasilje u tom kontekstu jedva i spominje. Razlog je tomu, drže neki analitičari u Washingtonu, upravo kršćanska desnica, koja se vrlo dobro pobrinula da se pri izradi road-map ne učini "prevelik" pritisak na izraelsku vladu.

EVAN
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.