NADGROBNA PLOČA GODINE
Hrvoje PRNJAK
29. prosinca, 2003.

Ovogodišnji album-rekorder prodaje na domaćoj pop-rock sceni je “Šamar” Hladnog piva, s jedva pet tisuća prodanih primjeraka. A to znači da su Bare, Pipsi i ostali prošli još gore! El Bahattee, dobitnik Porina za alternativni album, zbog slabe prođe posljednjeg albuma i HTV-ove prešutne zabrane njegovih spotova odlučio je “zatvoriti dućan”. “Ovo je teško vrijeme, pogotovo za one koji tek počinju. Tržište je premalo, a i piraterija čini svoje”, kaže Mile Kekin iz Hladnog piva. Dakle, urbani zvuk je gotovo mrtav, živjela ljigavost masovnog ukusa izgrađenog unutar koordinata Thompson-Škoro-Story Super Nova Music Talents!

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Svaka čast rock-veteranima kao što su Maideni i Stonesi, ali kada dolazak prvih, odnosno nedolazak drugih najozbiljnije konkuriraju za rock-događaj godine, onda je jasno da s domaćom pop-rock scenom, diskografskom i koncertnom, nešto nije u najboljem redu.

No, iduća će godina u domaćoj diskografiji biti, kažu upućeniji, još gora. Jer, ako je tijekom ove godine na izdisaju svoja nova izdanja izbacila glavnina “prvoligaških” izvođača poput Bare i Plaćenika (“7”), Hladnog piva (“Šamar”), Pipsa (“Drveće i rijeke”), Šo! Mazgoona (“Velegradele”), Prljavog kazališta (“Radio Dubrava”), kao i zvučno najavljivani debitanti poput Kawasaki 3P-a i Babiesa, kako li će tek siromašna biti iduća, kada se možemo nadati tek novim albumima Leta 3, Ede Maajke i eventualno Damira Urbana... Uzmemo li u obzir i “prirodnu selekciju” sve siromašnije hip-hop scene (“Radio Fanfara”, solidni novitet Bolesne braće nekako ostaje zasjenjen činjenicom da The Beet Fleet nisu dovršili snimanje dugo najavljivanog albuma; da su se Tram 11 oprostili od publike kompilacijom “Tajna crne kutije”; da je Stoka razočarao debitantskim solo-albumom “Stole”; dok na promašaje poput Krivičnog djelovanja ne treba trošiti riječi), jasno je da za ovdašnji urbani zvuk dolaze teška vremena.

“Ovo je teško vrijeme, pogotovo za one koji tek počinju neku rock-karijeru. Tržište je premalo, a i piraterija te ‘prženje’ CD-ova čine svoje, pa i poznatiji bendovi teško mogu očekivati više od sedam, osam tisuća prodanih primjeraka”, kaže Mile Kekin, pjevač Hladnog piva, kojemu bez krzmanja možemo pripisati epitet izvođača godine. Evo i zašto: njihov “Šamar” je i album-rekorder prodaje na domaćoj rock sceni sa pet tisuća prodanih primjeraka, koji bi se, tvrde Feralovi upućeni izvori, tijekom idućih šest mjeseci u najboljem slučaju mogli popeti na sedam i po tisuća, dovoljnih za “srebrnu ploču”. “Gazde klubova i prostora u kojima sviramo nam sve češće govore da im se čini kako su se ljudi zaželjeli žive rock-svirke, valjda pomalo i zasićeni elektronskim zvukom. Mi smo ove godine uspjeli održati četrdesetak svirki i time smo zadovoljni”, skromno će Kekin.

No, kronično pomanjkanje rock-klubova koji bi stalnošću programa jamčili i profiliranje stalne rock-publike još je uvijek razlogom zbog kojega se gostovanje rečenih prvoligaških imena izvan Zagreba reducira tek na ljetne mjesece, kada je, zahvaljujući vremenskim uvjetima i turističkoj gužvi u primorskim sredinama, zapravo moguće svirati bilo gdje, samo da ima struje. Tako Split, Zadar, Osijek ili Rijeka nakon definitivnog zatvaranja kultnog Palacha, domaće – baš kao i strane - urbane izvođače u pravilu viđaju samo u srpnju i kolovozu.

Upravo u nedostatku prostora za svirku, čijim bi gazdama bilo nezamislivo da jedan vikend ugošćuju Severinu ili Matu Bulića, a idući Hladno pivo, najveći problem za širenje rock-scene i afiniteta vidi i Ante Perković, rock-kritičar i frontmen grupe Djeca, koji su svoj debitantski album u nešto više od godinu dana prodali tek u nekih petstotinjak komada. “Bavljenje glazbom je sve više avanturistički, ponekad i ekstreman sport. Teško je preodgajati i stvarati publiku koja je stilski i žanrovski podijeljena, dok se kao mainstream servira ukus tipa ‘Story Super Nova Music Talents’. Nema se gdje svirati, a to vrijedi podjednako i za početnike kao i za one s višegodišnjim stažem, pa se sve više svira po nekim oazama, malim klubovima ili čak kafićima. Također, iz istih razloga, kao i nerješavanja problema piraterije, tiraže su se doslovno prepolovile u odnosu na razdoblje prije pet, šest godina”, tvrdi Perković.

Uostalom, neki su akteri domaće scene, ponajprije frustrirani osjećajem obavljanja beskorisnog posla, i doslovno digli ruke od posla. Recimo, El Bahattee, na ovogodišnjem Porinu nagrađen za najbolji alternativni album (“Amen”, objavljen 2002.), ovih je dana obznanio da se povlači s diskografske scene! “Da, povlačim se, i od mene ne očekujte novi CD!” potvrdio nam je Bahattee, čiji hard-core rap album nije dosegnuo ni tisuću prodanih primjeraka, vjerojatno i zbog HTV-ovog bojkota njegovih spotova. Vjerojatno pamtite, Bahattee je na opatijskoj dodjeli Porina sablaznio HTV-ovce nenajavljenim razvijanjem američke zastave na kojoj je pisalo “Jedite kurac”, nakon čega je Aleksandar Kostadinov iz redakcije Zabavnog programa navodno svečano prisegnuo da “ovaj više neće na televiziju!”. I nije.

Dubravko Ivaniš i njegovi Pipsi nisu bili ni pod kakvom zabranom, ali njihov izvrsni novi album (definitivno album godine u ovdašnjoj konkurenciji!), također sa skromnim tržišnim rezultatima, pokazao se prevelikim zalogajem za derogirani ukus publike nesvikle na slojevitost pop-izraza, odnosno raznovrsnost zvučne slike kakva je ponuđena na “Drveću i rijekama”. A to nas opet vraća na već locirani problem: naime, izvođenje ovakve glazbe baš i nije najprimjerenije za ljetne scene na otvorenome, pa se postavlja pitanje hoće li svi oni koje bi to moglo zanimati uopće imati priliku i uživo čuti ovaj materijal, koji su kritičari britanskog glazbenog magazina Mojo počastili s tri (od mogućih pet) zvjezdica. Uostalom, s istim se problemom terenske prezentacije susreću i odlični Bambi Molesters, koji su koncem godine objavili reizdanje rasprodanog prvijenca “Dumb Loud Hollow Twang”...

I zato u 2004. godini prije svega možemo poželjeti veći broj prostora za svirku, uvjerljivije nade od, recimo, Babiesa, Leut Magnetika te Frakcije, ali i to da publika na splitskim, odnosno riječkim koncertima Bajage i Obojenog programa više nikada ne zaplače zbog suzavca. Uostalom, dovoljno je razloga za plakanje i bez toga.

NADGROBNA PLOČA GODINE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.