OSJEĆAM POTREBU ZA VRUĆIM TUŠEM
Velimir VISKOVIĆ
29. prosinca, 2003.

Eto, odgovorio sam na Radakovićeve optužbe. Ni jednu nisam zaobišao. Premda mi se želudac okretao pred smradnim teretom njegovih laži. Kakva bolesna imaginacija, kakav nedostatak karaktera?! Osjećam potrebu za vrućim tušem. Da sperem taj smrad sa svojeg tijela. Fuj!

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Činjenice su sljedeće: u pretprošlom broju Ferala objavio sam prikaz Radakovićeve nove knjige “Sredina naprijed!”, a u prošlom je broju izišao njegov gnjevni tekst o mojem “liku i djelu”.

Kritika je bila negativna, iako ne bez sluha za neke Radakovićeve kvalitete, prije svega stilističku vještinu i vladanje žargonom. Ali, u osnovi, moj je kritički sud bio: posrijedi je zbrkana, žanrovski nečista knjiga; ona odaje beskrajno pretencioznog autora koji misli da i njegovo banalno reportažno tezgarenje s izbora za mis ili kičersko portretiranje princeza zaslužuju ukoričenje.

Tu nastaje problem: kritika bi – po Radakoviću - morala imati samo propagandnu ulogu; u njegovu slučaju trebala bi samo konstatirati kako se radi o prvoklasnoj literaturi jer Bori su, eto, mnogi rekli da on piše “lepršavo i duhovito”. Budući da ja to nisam uočio, već sam konstatirao da je knjiga gnjavež i davež, sad sam ja i štetočina i prevarant i parazit i štreber i lešinar... A i bijedan sam govornik (dikcija mi je gora od Račanove), stil gori od kavanskoga, veli meni taj šankerski Ciceron...

Nedavno me Radaković u Jutarnjem listu, kao, potkačio da ništa ne pišem, da kad sam objavio zadnju knjigu (“A vid' mene, svako jutro – jedno jaje!”). Valjda mu je netko u međuvremenu prišapnuo da sam dvijetisućite i dvijetisućeprve ipak objavio tri knjige. Nema problema, sad sam mu u Feralu opet kriv jer previše pišem, sve su to knjige kojekakvih pabiraka, referatića, novinskih bulažnjenja, pa bezvezne enciklopedijice, pa frazerski predgovori i pogovori...

I kako sam se samo ja, ništarija jedna kritičarska, usudio pisati o takvoj veličini koja je uz rame Julianu Barnesu i Miroslavu Krleži (ma što uz rame, za glavu viši)?! A strvinar sam toliki da ću kad Boro umre navaliti da našem klasiku "napravim knjigu post mortem" i obogatim se na njegovim literarnim zaslugama.

Bože mili, što sam ja ono napisao "ego ko kuća", ma – Horvatinčićeva stokatnica!

Ali, neka hrvatska javnost bude mirna; ja se nadam da ćemo i Boro i ja doživjeti duboku starost i biti dobrodržeći, dobroćudni starčići; može on umrijeti bezbrižno: svečano obećajem da neću priređivati njegova sabrana djela i skupljati neobjavljene rukopise. Ako u meni i proradi moj “strvinarski” nerv, senilnost će me valjda spriječiti.

Neupućen čitatelj mogao bi steći dojam da ja tu zvijezdu našega književnog neba neprekidno gnjavim svojim pisanjem (parazit jedan kritičarski, hoće se okoristiti Borinom slavom i književnim ugledom). Ma, vic i jest u tome da se ja Radakovićevim grandioznim djelom nisam bavio sve do pretprošlog broja Ferala.

Nije on baš toliko loš pisac, ali išao mi je na jetra njegov nastup: uhvati vas za revere, unosi se u lice (a iz ždrijela mu bazde one njegove čuvene dileme o kojima voli pisati: 0,03 ili 0,05, pitanje je sad) pa vam tumači genijalnost svoje nove knjige; nema tu kritičar što misliti, Boro će njemu sve reći, kritičar treba samo to potpisati. Ako nešto ne volim, onda ne volim takve gnjavatore; vjerojatno sam ga zbog tog podsvjesnog otpora dosad ignorirao.

Ove je godine Boro promijenio svoj pristup: počeo me napadati gdje stigne, pa je istupio iz Društva hrvatskih pisaca, sve zato jer sam ja bio član nekog književnog žirija koji je ignorirao njegovu knjigu. Nisam se previše na sve to osvrtao, predobro znam njegovu narav. I onda, prije mjesec dana - preokret; poslao mi je svojeg urednika da me zamoli bih li govorio na promociji njegove nove knjige.

Dobro, nisam zlopamtilo; ipak čovjeka poznajem tridesetak godina, marljiv je, stalno nešto objavljuje, ne mogu se praviti da ne postoji; možda bi stvarno nešto trebalo reći o njemu. Pristanem. Počnem čitati tu “lepršavu i duhovitu” Sredinu naprijed!. A knjiga živi tupež: tekstovi zbrda zdola, opservacije banalne, duhovitost usiljena. “Ukoričeni kupus!” - naslov kritike nije moj nego urednički (moj je bio “Borino skladište”), ali izvrsno govori o prirodi Radakovićeve knjige. Odbio sam nastupiti na promociji Radakovićeve zbirke, jer promotivno govorenje podrazumijeva da govornik bar donekle vjeruje u vrijednost knjige. Svoj sud o knjizi objavio sam znajući da ću navući na sebe gnjev goropadnog pisca. Ali, pri svojoj ocjeni stojim i dalje čvrsto: Radi se o lošoj knjizi!

Ovaj odgovor bih mogao tu i završiti; ne treba se naguravati s protivnikom koji se voli valjati po blatu, nema šanse da u takvom dvoboju ostanete čisti. Ali dobro, odgovorit ću na sve Borine optužbe ma koliko one prljave bile.

Prigovara mi Radaković da sam istodobno urednik časopisa, enciklopedija, edicija u izdavačkim kućama, pišem kritiku, esejistiku, nastupam po simpozijima, govorim na tribinama, član sam žirija, predsjedavam književnim udrugama… Sve je to točno, ali ne vidim u tome ništa nemoralno. To su kompatibilne uloge; za tu vrstu rada potrebne su neke profesionalne kvalitete; dopustite mi da vjerujem da su oni koji su me birali (a to su uglavnom ljudi iz struke) vjerovali u moje kvalitete. I ponosan sam na povjerenje koje mi ukazuju.

Radaković tvrdi: za sve što radim, berem velike novce. Smiješno je da netko tko se neprekidno poziva na profesionalizam, tko piše komedijice za “široku publiku”, reportažice o izborima misica, raspisuje natječaje za svoju novu knjigu (na koje mu se, naravno, nitko živ ne javi), hvali Aralicu (jer se dobro prodaje), prigovara meni na honorarima. Za neke od poslova koje obavljam doista dobivam honorare; ponekad i tvrdo pregovaram o honorarima ne zbog ljubavi prema novcu već da bih natjerao onoga tko nudi posao da cijeni ovu profesiju. Ali mnogo toga, možda i previše, radim posve volonterski. Da mi je bilo samo do honorara, nikad ne bih ni izlazio iz DHK i gnjavio se osnivajući novo društvo bez prebijene kune i bez prostorija za rad, investirajući golemu energiju da se pokrenu tri časopisa, da se pronađe prostor, krene tribina, da se pokrenu i druge aktivnosti.

Drago mi je što zarađujem pristojno pa sebi ponekad mogu dopustiti luksuz da ni ne razgovaram o honoraru, kao onda kad sam prihvatio ponudu Viktora Ivančića da pišem kritiku u Feralu. Prihvatio sam to, napustivši bolje plaćenu rubriku u drugim novinama, iz čistih sentimentalnih razloga, zbog svega onoga što mi je, posve osobno, Feral značio devedesetih i što teško da ću mu ikad dokraja vratiti.

Tvrdi Boro, dalje, da nisam odmah istupio iz DHK, kao kad su to učinili on i Zorica Radaković, i sve to zbog nekih poreznih olakšica. Doista, nisam odmah istupio jer mi nije bilo do pubertetskog pokazivanja uvrijeđenosti, nego sam pokrenuo nešto za što sam znao da jedino može prodrmati našu književnosindikalnu scenu: akciju osnivanja novog društva, kojoj se pridružio i Boro Radaković (a on će uskoro dati javnu ostavku i na članstvo u novom društvu i tako ga pokušati minirati). Boro dobro zna da smo već na prvim sastancima Inicijativnog odbora razgovarali o tome hoćemo li tolerirati dvojno članstvo.

Na inzistiranje velike većine dvojno članstvo smo dopustili. Ja sam, pak, ubrzo nakon izbora za predsjednika HDP-a osobno uručio Slavku Mihaliću svoju ostavku na članstvo u DHK-u. Od Radakovićeve optužbe točno je samo to da sam preporučivao našim članovima da ostanu u članstvu DHK još neko vrijeme zbog osiguravanja poreznih olakšica jer HDP u toj ranoj fazi procesa registracije porezne olakšice nije mogao osigurati, a nema razloga da ljudi budu uskraćeni za sindikalna prava samo zato što su se pridružili novoj organizaciji. Samom Radakoviću pitanje porezne olakšice nije bitno jer svoja prava realizira preko Udruženja samostalnih umjetnika. Stoga i može svaka dva mjeseca davati ostavke, što nema nikakve veze s principima, već sa žudnjom da mu se ime nađe u novinama.

Radaković tvrdi: u emisiji Branke Kamenski napao sam FAK. Odgovorio bih protupitanjem: Zašto bi svi morali afirmativno misliti o FAK-u? Zašto ga ja ne bih mogao i napadati? Ali, i ta je informacija laž. Čitav prilog u emisiji "Pola ure kulture", u kojem je nekoliko literata govorilo o FAK-u, jest bio negativno intoniran, ali ja sam govorio afirmativno. Od početka mi se ta stvar sviđala (i interes publike, i zanimanje medija i entuzijazam pisaca); mislim da je to bila dobra ideja i uvijek sam je podupirao. Znam da će Radaković sada reći kako sam FAK podržao kako bih i tu “srknuo svoj dio nektara”. Iako dobro zna da me nastupanje na FAK-u nikad nije zanimalo, a i što bi mi još i to uza sve druge stvari koje radim.

Ja osobno Radakovića smatram ključnom osobom, svojevrsnim konceptualizatorom FAK-a; iskreno mi je žao što mu to autorstvo nedovoljno priznaju. Ali sam koncept javnog čitanja proznih tekstova u nekakvom klupskom prostoru i nije osobito originalan; ne vidim tu neku bitnu razliku u odnosu na klasične književne tribine ili, recimo, Meršinjakova “Jutra poezije”, samo što Meršinjak nema fakovski publicitet.

Identitet su FAK-u dala imena onih koji su nastupali. Bez Jergovića, Ferića, Tribusona, Brešana, Pavičića, Perišića, Senjanovića, Popovića, Tomića i ostalih, što bi bilo od FAK-a? Nikoga sam po sebi FAK nije stvorio. Možda, donekle, Simu Mraovića kao prozaika. I, svakako, Vedranu Rudan, koja je od FAK-a preuzela modele estradnog nastupa i medijske manipulacije pokazavši Radakoviću kako se to radi, dovodeći ga svojom uspješnošću do ludila, natjeravši ga da iz čiste zavisti uđe s njom u polemiku.

Tvrdi, dalje, da je Dean Duda pokazao da ne znam što je prolepsa. Bori bi Radakoviću bilo pametnije da se oko ove stvari pokrije ušima; to je pitanje za odlikaše, a on je uvijek imao problema na ispitima. Deana sam Dudu uputio na literaturu koja o tome govori; u onom svom blijedom, kenjkavom odgovoru (koji nisam smatrao vrijednim daljnje polemike) uspio je samo procijediti da definicija nije na stranici koju sam naveo nego na susjednoj (ma, na objema je, s tim da onu moju navodi sam autor u pojmovnom indeksu knjige). Ali to nije tema o kojoj bi Boro išta znao.

Tvrdi Radaković da sam svojedobno sam rekao kako sam knjigu Iris Supek pročitao tek uoči predstavljanja na Književnom petku. Opet prijesna laž. O izvrsnoj Supekičinoj knjizi pisao sam prije toga u Vijencu. Nema teorije da tako može pisati netko tko nije pomno iščitao knjigu. Uostalom, mirne savjesti mogu izjaviti da sam u svojem kritičarskom vijeku pisao vjerojatno o nekih pet stotina knjiga, a na tribinama i promocijama govorio i o većem broju; nikad mi se nije dogodilo, uza svu pretrpanost poslovima, da govorim ili pišem o nepročitanoj knjizi.

Ono što je Radaković sjedeći na ušima čuo pa to s tri godine zakašnjenja protumačio na sebi mio način odnosilo se vjerojatno na autoironičnu anegdotu koju sam na promociji ispričao. Kad sam kao glavni urednik u Konzorovoj nakladi dobio rukopis Supekičine knjige doista mi se uvodna poglavlja nisu previše svidjela pa sam daljnji rad na tekstu prepustio tadašnjoj Konzorovoj urednici Nadi Gašić i Milanu Šarcu koji su me uvjerili da je knjiga dobra. Njihovu sam preporuku prihvatio i drago mi je da je ta autorica objavljena u Konzoru.

Radaković tvrdi da sam ja slavio devedesetih Antu Matića kako bih se dodvorio HDZ-u. Ja da sam se udvarao HDZ-u?! O Anti Matiću sam doista pisao, ali sredinom osamdesetih, u Danasu, gdje sam imao kritičarsku rubriku. Bio je to tekst u kojemu sam povukao paralelu između njega kao književnog naturščika i naivnog slikarstva; mislim da je tekst čak bio i naslovljen Naivno pripovjedalaštvo. Kritika je ironična i sasvim sigurno sve prije nego afirmativna.

Eto, odgovorio sam na Radakovićeve optužbe. Niti jednu nisam zaobišao. Premda mi se želudac okretao pred smradnim teretom njegovih laži. Kakva bolesna imaginacija, kakav nedostatak karaktera?! Osjećam potrebu za vrućim tušem. Da sperem taj smrad sa svojeg tijela. Fuj!

OSJEĆAM POTREBU ZA VRUĆIM TUŠEM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.