NASILJE NAŠE NASUŠNO
Srđan VRCAN
29. prosinca, 2003.

Ono što se dogodilo kod Dugopolja i što se očitovalo u javnim reakcijama nakon Dugopolja, veoma je uvjerljivo svjedočanstvo koliko se u desetljeću koje je za nama proširio i afirmirao trend društvene normalizacije nasilja i u kojoj mjeri je nasilje u ovom ili onom obliku uistinu dobilo status društvene normalnosti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Slučaj Dugopolje”, kada je grupa od pedesetak Hajdukovih navijača koji pripadaju navijačkom plemenu Torcide napravila nakon završetka utakmice u Splitu zasjedu na cesti petnaestak kilometara daleko od grada, blokirala cestu, zaustavljala automobile, kontrolirala dokumente njihovih putnika, da bi na kraju demolirala i zapalila jedan automobil s navijačima pripadnicima navijačkog plemena BBB, previše je ozbiljna stvar da bi bila i ostala pitanjem kojim bi se trebali baviti samo sportski novinari i komentatori ili samo sportske rubrike nekih naših dnevnih novina te uprave nogometnih klubova. To je, istodobno, i previše ozbiljna stvar da bi se smjelo dopustiti da brzo padne u zaborav ili da postane samo jedan od mnogobrojnih tekućih sudskih predmeta koji će potrajati. Vrijedi se stoga, u povodu tog slučaja, upustiti i u neku elementarnu sociološku analizu.

To prije svega znači pristupiti “slučaju Dugopolje” tako da ga se ne tretira samo kao puki i izolirani incident ili samo kao svojevrsni eksces te kao neku sportsku anomaliju, nego da ga se naprotiv promatra i ponajprije kao simptom, slučaj sa znakovitim nabojem, koji mnogo govori i o nekim širim društvenim stanjima, te o nekim trendovima društvene naravi koji nisu samo na djelu u današnjem nogometu nego se u suvremenom nogometnom navijaštvu samo najočitije i najdrastičnije manifestiraju.

Pristupimo li na taj način “slučaju Dugopolje”, i površna sociološka analiza vodi do nekoliko temeljnih konstatacija šireg značenja.

PRVA KONSTATACIJA: Događaji kod Dugopolja uvjerljivo pokazuju koliko se danas u nas ustalio i koliko je daleko otišao proces faktične reprivatizacije nasilja. Naime, nema nikakve dvojbe da je ono što se tamo i tada dogodilo klasičan primjer reprivatizacije nasilja. Naime, grupa nogometnih navijača blokira javnu prometnicu i vrši one radnje koje u modernoj državi smiju vršiti samo ovlašteni policijski organi kao organi moderne države, koja sama po sebi pretpostavlja da je ostvaren i dosljedno proveden državni monopol nad primjenom legitimnoga i legalnog nasilja, pa, stoga, pretpostavlja i dosljednu deprivatizaciju nasilja. Na sličan način moderna država, kad je definitivno uspostavljena i kad uistinu funkcionira, isključuje mogućnost da bi se u društvu smjela i mogla reprivatiziranim nasiljem tražiti i istjerivati pravda ili takvim nasiljem legitimno ispravljati neka stara nepravda.

Ne samo faktično ponašanje navijačke skupine koja je bila glavni akter u događajima kod Dugopolja nego i najveći dio njihovih naknadnih javnih izjava o tome, uvjerljivo svjedoči o njihovom uvjerenju da su imali i da imaju pravo sami svojim nasilničkim postupcima – to jest reprivatiziranim nasiljem – istjerivati pravdu i ispravljati nepravde koje su oni prije doživjeli. To je samo dodatni dokaz koliko je u nas u Hrvatskoj danas daleko otišao proces reprivatizacije nasilja i kako se na toj podlozi lako obnavlja ono stanje koje bi Thomas Hobbes opisao kao tzv. prirodno stanje, ali sada uglavnom u malom "nogometnom" formatu. Pri tome, naravno, posve je očito da ni nogomet ni nogometno navijaštvo nisu bili društveni prostori u kojima se reprivatizacija nasilja rodila i u kojima je početno pribavila neku vrst društvenog legitimiteta. To se, naprotiv, dogodilo ponajprije u prostoru politike, pa i državne politike s obnovom tzv. prirodnog stanja u širem makro-društvenom okviru: reprivatizacija nasilja zapravo je zakonito dijete one politike koja je tvorila glavnu struju u hrvatskoj politici i javnosti u devedesetim godinama, te je išla usporedno s ekspanzijom državnoga i paradržavnog nasilja. Stoga je reprivatizacija nasilja, koja se očito manifestirala u nogometu i ponajprije u nogometnom navijaštvu, bila samo prirodni sastojak tog šireg društvenog trenda ekspanzije nasilja u njegova tri najvažnija sastojka – državnom, paradržavnom i reprivatiziranom nasilju - koji su bili politički potaknuti i prigotovljeni.

DRUGA KONSTATACIJA: Ono što se dogodilo kod Dugopolja i što se očitovalo u javnim reakcijama nakon Dugopolja veoma je uvjerljivo svjedočanstvo koliko se u desetljeću koje je za nama proširio i afirmirao trend društvene normalizacije nasilja i u kojoj mjeri je nasilje u ovom ili onom obliku uistinu dobilo status društvene normalnosti. To se očituje i u izjavama izravnih aktera dugopoljskih zbivanja i onda kad inače javno ì naknadno osuđuju sam čin paljenja automobila. No, sve drugo što je bilo izrazito nasilničke prirode tretira se kao posve normalno i sasvim legitimno ponašanje splitskih navijača. To se očituje na paradoksalan način i u službenim izjavama suparničkoga navijačkog plemena zagrebačkih BBB-ovaca, jer ni oni načelno ne dovode u pitanje normalnost navijačkog nasilja. Dakako, to sve samo pokazuje kako je teško zadržati reprivatizirano nasije pod kontrolom u uvjetima kad se nasilju via facti već pridao status sastojka društvene normalnosti. Također se pokazuje da se, u takvim okolnostima, radikalno sužuju mogućnosti relativno normalnog izlaska na kraj s navijačkim nasiljem. Naravno, najveća odgovornost za društvenu normalizaciju nasilja ponovno leži na već spomenutoj politici te prije svega na njezinom faktičnom prakticiranju nekažnjivosti i veoma grubih oblika nasilničkog ponašanja, pa i nasilničkog ponašanja nogometnih navijača. I to na politici koja je uz to na djelu pokazala izrazitu kratkovidnost, jer je pretpostavljala da se s reprivatiziranim i društveno normaliziranim nasiljem može po volji manipulirati po načelu slavine za vodu: "sad je otvoriš i pustiš" kad ti nasilje treba, a onda je "zatvoriš i isključiš" kad ti više ne treba. Realnost je brzo i uspješno otkrila naivnost takve pretpostavke.

TREĆA KONSTATACIJA: Događaji kod Dugopolja samo su novo i pouzdano svjedočanstvo u kojoj je mjeri nasilje ili sklonost nasilju postalo normalnim i legitimnim sastojkom sub-kulture nogometnih navijačkih plemena i njihovog osobitog navijačkog identiteta. A to u ovom slučaju znači osobite navijačko-plemenske sub-kulture kao i osobitog navijačkog identiteta Torcide, odnosno, drugačijom terminologijom izraženo, suvremenoga splitskog navijačkog đira. O tome svjedoči činjenica da je u dugopoljsku navijačku avanturu išao i čovjek koji se inače smatra službenim fotografom Torcide, zadaća mu je da fotografijom zabilježi sve navodno velike navijačke pothvate pripadnika tog navijačkog plemena, kako bi se stvorila i slikovna dokumentacija o Torcidi u službi plemenskog povijesnog pamćenja. Posrijedi je, dakle, đir koji se pokazao visoko otpornim na neke vanjske društvene utjecaje što se ostvaruju najčešće organiziranjem povremenih i prigodnih tzv. moralnih panika ili pravih policijskih racija. Taj je đir pokazao da ima veliku sposobnost preživljavanja i reprodukcije, unatoč povremenim krizama u nogometnom pogonu Hajduka i prirodnoj smjeni navijačkih generacija. To je đir koji čini ne samo da "Hajduk živi vječno" nego i da Torcida "živi vječno".

ČETVRTA KONSTATACIJA: U redovima tvrde jezgre splitskoga navijačkog plemena veoma je duboko ukorijenjena i proširena svijest o njihovoj viktimizaciji. A to znači da oni sami sebe pretežno shvaćaju i doživljavaju kao prave i stalne žrtve nekih drugih. I to ponajprije žrtve nasilničkih akcija suparničkoga navijačkog BBB-plemena; zatim žrtve zagrebačke policije koja ih je navodno uzela na zub i koja ih nikad ne štiti na primjeren način, nego ih progoni i onda kad su napadnuti i maltretirani, dok pripadnicima "svojega" zagrebačkog navijačkog plemena sustavno "gleda kroz prste" i ne progoni ih ni onda kad su oni očito napadači i izazivači nereda. Na sličan način oni sami sebe doživljuju i kao žrtve splitske lokalne policije, jer ih je i ona navodno uzela na zub, te se drastično okomljuje na njih i onda kad se oni samo brane od nasilja drugih i kad samo brane ugled svojega kluba i svojega grada. O tome vjerojatno najbolje posredno svjedoče navijačke izjave o tome kako su se i u Rimu na njih nedavno bez ikakva dobrog razloga i pravog povoda grubo obrušili talijanski policajci i karabinjeri. Pri tome ne treba zaboraviti da duboko ukorijenjena svijest o sebi kao žrtvi po pravilu ima i snažan nasilnički motivacijski potencijal. Prave hekatombe novih žrtava proizveli su upravo oni koji su sebe ponekad, i ne bez razloga, smatrali velikim žrtvama, a koji su po pravilu djelovali u znaku navodnog ispravljanja povijesnih nepravdi.

PETA KONSTATACIJA: Njihov navijački mentalitet je tako podešen da po pravilu žrtve svojega vlastitog nasilja doživljavaju kao da su zapravo one same krive što su bile i postale žrtve. To je jedan od pouzdanih pokazatelja društvene normalizacije nasilja i tipični sastojak autoritarnog političkog, ali ne samo političkog mentaliteta, koji gotovo uvijek okrivljuje same žrtve za to što su postale ili bile žrtve. Taj mentalitet se i danas javno pojavljuje ponajprije kad je riječ o Židovima, Romima ili nekim drugim, za naše sredine manjinskim, te nekonvencionalnim skupinama koje postaju predmetom progona, šikaniranja i maltretiranja, ali nerijetko i kad je riječ o maltretiranim ženama ili djeci. Zapravo, navijački mentalitet se u tom pogledu javlja kao svojevrsno utočište i spremište upravo takvih ideja, koje inače kruže društvom, ali se javlja i kao njihovo privilegirano suvremeno rasadište.

ŠESTA KONSTATACIJA: Zbivanja kod Dugopolja i još više brojne javne izjave nakon tih zbivanja pokazuju i potvrđuju da su u mentalitetu ili sub-kulturi navijačkog plemena na djelu gotovo svi oni tipični načini kako se u navijačkom krugu skida ili minimalizira pitanje vlastite moralne odgovornosti za nasilje o kojima je pisao Alessandro Salvini u svojoj knjizi o agresivnom navijaštvu.

SEDMA KONSTATACIJA: Sve ovo je posve pouzdana i uvjerljiva potvrda onoga što se prije samo naslućivalo, pa i samo uvjetno znalo - da i grubo nasilničko ponašanje navijača-pripadnika navijačkih plemena nije ponajviše samo spontano nasilje koje se stvara samo po sebi u kontekstu stadiona kao svojevrsnog vrelog i kipućeg kotla u kojem se, stoga, jedno mnoštvo razboritih i nasilju inače osobno nesklonih pojedinaca, pod utjecajem magije nogometne utakmice i magije stadiona, obuzeto začaranošću samog navijanja, lako pretvara u uspaljenu masu, te se počinje i ponašati po obrascima tipičnim za uspaljenu gomilu, koja je prigotovljena i za nasilje i sklona nasilju. Dugopoljski navijački nasilnički poduhvat u suštini je bio unaprijed planirana i svjesno organizirana nasilnička akcija odmazde, to jest navodno samo osvetničke naravi, tako da je bila posve nezavisna od toka i rezultata utakmice. No to ima i znakovitost šire naravi: ono pokazuje kako neki oblici navijačkog ponašanja nisu samo spontani izljevi pregrijane navijačke ljubavi naspram kluba za koji se navija, kao što nisu ni samo proizvod spontanog navijačkog zanosa na utakmici i velikog ushićenja igrom svojih ljubimaca, nego su u stanovitoj mjeri rezultat svjesnih inscenacija, pa i svjesno insceniranih dramatizacija.

OSMA KONSTATACIJA: Dugopoljski nasilnički navijački pothvat nije bio akcija samo tzv. divljih i neautentičnih ili slučajnih i rubnih navijača torcidaša nego je to bila akcija tvrdog jezgra Torcide, koja postoji i djeluje kao svojevrsna institucija u Splitu i u splitskome nogometnom pogonu. To je zapravo ključni ambijent u kojem se navijačko nasilje do sada njegovalo i pothranjivalo, pa se onda prigodno i širilo i izvan tog kruga.

Na kraju dolazi konstatacija da postoje dobri razlozi da se dugopoljski slučaj vidi kao svjedočanstvo postojanja trajne i sustavne sprege između tvrde jezgre navijačkog plemena Torcide i uprave kluba. Pri tome isticanje postojanja te sprege ne znači istodobno da postoji izravna umiješanost klupske uprave u dugopoljski slučaj, nego ta sprega samo govori kako je godinama praktično funkcionirao ukupan Hajdukov nogometni pogon s navijačkim plemenom Torcide koje je već odavno dobilo status svojevrsne trajne institucije unutar tog pogona.

Trebalo bi, naposljetku, nešto reći i o mogućnostima da se na neki način iziđe na kraj s ovakvim i sličnim manifestacijama navijačkog nasilja kao i da se prekinu i definitivno zaustave prizemni "ratovi" suparničkih navijačkih plemena. Trezven i realistički uvid odmah bi sugerirao da je malo vjerojatno da se danas u nas lako i jednostavno mogu posve blokirati i još manje temeljito preokrenuti oni društveni trendovi koji stoje u pozadini i najnovijega dugopoljskog slučaja kao samo jedne od epizoda u ratu navijačkih plemena. Ponajmanje se pak to može postići prigodnim svečanim deklaracijama klupskih uprava i javnim pozivima na razboritost. Trebalo bi prije svega definitivno ukloniti dosadašnju društvenu normalizaciju nasilja kao reprivatizaciju nasilja općenito. Pri tome je posve očito da ni za neposredno i brzo blokiranje navijačkog nasilja nema jednostavnih spasonosnih formula koje bi trebalo sada samo pronaći i primijeniti u ovim prostorima, kao što ne postoji ni nekakav lijek-panacea koji bi samo trebalo početi uzimati. Najnovija iskustva s erupcijama navijačkog nasilja u Italiji, Francuskoj i Nizozemskoj upozoravaju na potrebnu opreznost u tom pogledu. Na sličan način, malo je razloga za očekivanje da bi neke strategije odnošenja spram navijačkog nasilja, za koje se već zna da su drugdje zakazale i nisu funkcionirale, mogle učinkovito funkcionirati ovdje i sada.

NASILJE NAŠE NASUŠNO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.