ULICA SLIKARA ADOLFA HITLERA!

Živimo u vremenu promjena. Pred našim očima mijenjaju se sistemi, granice, vlade, ministri, devizni tečajevi, cijene na malo, izborni rezultati, linije razgraničenja, Josip Jović, registarske tablice, stavovi, savjetnici, zastave, grbovi, zarobljenici, Ustavi, zakoni, udžbenici povijesti, mišljenja, pasoši, osobne karte, etničke karte, navike i vlasnici "Danasa". Jednom je tako jedan veliki hrvatski tjednik, u tekstu o promjenama naziva ulica, ustvrdio kako Hrvati samo četiri stvari ne bi promijenili ni za što na svijetu - himnu, Predsjednika, "Feral" i čarape.

A mijenjanje naziva fina je glazura promijenjenoj suštini: promijenjenog imena forma će tako i službeno biti drugačija, druga - nova. U vremenu promjena imena i nazive mijenjat će tako škole, brodovi, tvornice, Srbi, gradovi, države, poduzeća, nogometni klubovi, akademije i - ulice. Da, ulice: naličja gradova i njihovih građana, jedina mjesta gdje oni žive hodajući.

A ulica ćuti i prva pokazuje svaku promjenu, poput najfinijeg lakmusa. Na ulici će svaka društvena promjena početi okupljanjem i pobunom naroda, i završiti maršem i govorom pobjednika. Upravo zato što je ulica tako važna, važan je i njezin naziv. A zato što joj je naziv tako važan, on se počesto - mijenja. Stoga nijedno društvo, sistem, društveno uređenje, nijedna vlast nije nova ako nisu novi i nazivi ulica.

I bivši nenarodni režim znao je važnost nazivlja ulica, te nije žalio truda da ga oboji svojom bolesnom ideologijom. Čitajući nazive ulica iz tog mračnog perioda naše novije povijesti, moglo se zaključiti da je povijest svijeta počela 1945. godine. Stoga se pred prvom demokratski izabranom hrvatskom vlašću našao i golemi projekt duhovne obnove naziva ulica - posljednjeg relikvijarija tamne prošlosti.

Tako je, primjerice, najveća hrvatska ulica, Auto-put Bratstvo-jedinstvo, dobila novo ime - Auto-put Zagreb-Okučani. Trg žrtava fašizma dobio je ime Trg hrvatskih velikana. Ulice s nazivom tzv. "narodnih heroja" dobile su imena hrvatskih kraljeva. Nisu, međutim, sve ulice dobile nove nazive. Najljepša hrvatska ulica, zagrebačka Ilica, na primjer, umjesto novog imena dobila je nove - mramorne ploče. Druge su, pak, dobile naziv i prije nego su sagrađene - poput Auto-puta kralja Tomislava, koji je umjesto novog imena dobio novu - rutu.

I splitske ulice, kako to doliči demokratskim promjenama u koštanoj srži našega bića, mijenjaju ovih dana svoje nakaradne komunističke nazive. Nema više Sutjeske, Končareve, Lavčevićeve, Maslešine, Paićeve, VIII. korpusa, II. splitskog odreda, XX. divizije, Prvoga maja, 29. novembra, 4. jula, Obale JNA, Širokog puta, Poljičke ceste, Segetskog prilaza, nema više ni Sućidra I ni Sućidra II. Umjesto ovih ružnih uspomena, Split je svojim ulicama dao imena velikana splitske, hrvatske i svjetske kulture, naših najvećih umova i najistaknutijih umjetnika i književnika: Julija Klovića, Stanka Vraza, Ivana Zajca, Mira Barešića, Vjekoslava Paraća, Maka Dizdara, Tina Ujevića, Miroslava Krleže i Mile Budaka.

"Feral Tribune" je odlučio pomoći gradskim ocima, ali i dati svoj prilog vraćanju povijesnog duga Austriji i Njemačkoj, dvjema državama koje su u najtežim trenucima hrvatske povijesti uvijek bile uz nas.

Predlažemo stoga da jedna splitska ulica dobije ime velikog austrijskog slikara Adolfa Hitlera, umjetnika koji je svojom pojavom trajno obilježio moderno njemačko slikarstvo, ali - kao najutjecajnija svjetska umjetnička figura prve polovice XX. stoljeća - i svjetsku kulturu uopće. Split će tako pokazati da raskida sa ideologijama svih boja, i da mediteranskim sluhom za duhovnost zna prepoznati izgubljene tragove univerzalnih vrijednosti.

Bit će među vama, dakako, i cinika koji će kratkotrajni izlet ovog slikara u politiku, iz svoga boljševičkog mentalnog sklopa koji poznaje samo "podobne" i "nepodobne", ocijeniti presudnim za valoriziranje njegova života. I pitati zašto, slijedom te logike, Split ne bi imao, primjerice, i nekakvo Šetalište Moše Pijade. Zaboravljaju, međutim, da je ovoga petparačkog slikarčića, soboslikara i kriminalca koji je pola života proveo u zatvoru prevodeći "Kapital" i "Komunistički manifest", hrvatski narod zapamtio kao boljševičkog satrapa koji je, kao desna ruka krvoloka Josipa Broza, 1946. godine potpisao monstruozne zakone koji su Hrvate u tadašnjoj tamnici naroda označili kao građane drugog reda, te tako udario temelje rasističkom srbohegemonističkom zakonodavstvu. Imenima takvih zločinaca Split može nazvati samo aleju na groblju mrtvih ideja.

Marginalna politička avantura austrijskog slikara Adolfa Hitlera - ako je uopće i bila pogrešna - bila je tek njegovo tankoćutno i samozatajno parodiranje politike, njene moći i besmisla. Naposljetku, tko danas uopće pamti političara Adolfa Hitlera? Njegovi majstorski crteži i akvareli, međutim, ostavit će neizbrisiv trag u oblikovanju moderne civilizacije i ostati trajnim zalogom njene kulturne baštine. A splitska Ulica Adolfa Hitlera, pak, našim zalogom uspomeni na njega.

Podržite nas prijedlozima kojoj ulici da damo to časno ime i potpisima koje ćemo, u obliku peticije, poslati gradonačelniku i zastupnicima općinske skupštine.

Heil Hitler - sloboda narodu!

HITLER, Adolf (Braunau am Inn, 20. IV. 1889. - Berlin, 30. IV. 1945.), austrijski slikar. Rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji, pa tako već zarana uviđa svu slojevitost života na selu. To će presudno utjecati na njegov kasniji slikarski opus koji će u povijesti umjetnosti ostati zabilježen kao "lirska epopeja austrijskoga sela, pa čak i nekih većih naseljenih mjesta" ("Joseph Goebbels: "Das kunsthistorisches Maschinegewehr").

Osnovno obrazovanje stječe u Fischlhamu i ostalim selima nedaleko Linza. Kad je Adolfu bilo jedanaest godina, poslan je u Linz u gimnaziju. Strogost i nerazumijevanje tamošnjih nastavnika, uglavnom pedagoga židovske provenijencije, izazvat će kod mladoga Hitlera linčanu reakciju. Njemu ni nakraj pameti nije ispuniti očevu želju i postati državnim činovnikom. Priča o ogorčenoj, nepopustljivoj borbi jedanaestogodišnjega dječaka protiv upornog i, kako sam kaže, dominantnog oca jedna je od rijetkih biografskih pojedinosti koju Hitler opširno i, očigledno, iskreno i istinito razlaže u knjizi o formiranju vlastite poetike "Mein Kampf". Taj sukob iznosi na vidjelo prve znakove divlje, nepokolebljive volje koja će ga kasnije dovesti vrlo daleko, usprkos naoko nepremostivim zaprekama i koja je, prenerazivši sve koji su mu stali na put, ostavila neizbrisiv trag u austrijskoj, njemačkoj i europskoj umjetnosti.

"Jednog mi je dana postalo jasno da ću postati slikar, umjetnik... Moj je otac, kad sam mu to rekao, zanijemio. 'Slikar? Umjetnik!'

Posumnjao je u moj zdravi razum ili je možda pomislio da nije dobro čuo ili shvatio. Ali kad je shvatio, a posebno pošto je osjetio kako je moja namjera ozbiljna, suprotstavio joj se svom odlučnošću svoje naravi...

'Umjetnik! Nikad! Nikad, dok sam ja živ!'... Od svog 'nikad' otac nije odustao, a ja sam pojačao svoj 'ipak'..." - piše mladi Hitler o svojemu dječaštvu.

Adolfov neobuzdani umjetnički duh reagira izbjegavanjem učenja i ostalih školskih obveza. Prkoseći autoritarnom ocu, on ide dotle da u nekoliko navrata zaboravlja ponijeti mapu na sat likovnog odgoja što biva sankcionirano negativnim ocjenama. Hitlerov bijes splašnjava samo na satovima povijesti koju mu predaje dr. Leopold Pötsch, iskreni njemački rodoljub čije su pangermanske ideje nailazile na nerazumijevanje slavenskog šljama u Marburgu (danas "maribor"), gdje je predavao prije dolaska u Linz. Sam će Hitler o dr. Pötschu kasnije zapisati:

"Čak i danas s iskrenim uzbuđenjem mislim na sjedokosog čovjeka koji je žarom svojega izlaganja ponekad uspijevao da zaboravimo sadašnjost, kao čarolijom prenosio nas u prošla vremena, a suhe povijesne činjenice iz tisućugodišnjih magli pretvarao u živu stvarnost. Sjedili smo često ushićeni, čak dirnuti do suza... Iskoristio je naš propupali nacionalni fanatizam kao sredstvo za naš odgoj, pozivajući se često na naš osjećaj nacionalnog ponosa. Taj je profesor učinio povijest mojim najmilijim predmetom. Vjerojatno sam tada - iako mu to nije bila namjera - postao mladim revolucionarom."

Revolucionarnost Hitlerove umjetničke osobnosti bila je tolika da mladoga slikara nije iznenadilo što kruti i uštogljeni profesori bečke Akademije likovnih umjetnosti nisu imali razumijevanja za njegove napredne ideje. Osamnaestogodišnji genij je šokirao konzervativne članove prijemne komisije svojim nekonvencionalnim pristupom slikarskim tehnikama. On je već tada tvrdio kako primjerice akvarele nije neophodno slikati vodenim bojama ili pak kako portret ne mora sadržavati lik portretiranog, ali zato obavezno mora uključiti komponentu krajobraza. Najveću prašinu na učmaloj Akademiji uzvitlao je rečenicom: "Slika bez okvira, to je kao govno na kiši!" Bečki su profesori zalupili vratima pred Hitlerovim nesvakidašnjim talentom, ali srećom nisu bitnije utjecali na njegovu umjetničku volju i stvaralački zanos.

U godinama koje slijede Hitler marljivo riše i slika. Njegov istančani umjetnički nerv prepoznaje motive i atmosferu bečkih ulica i trgova, sublimira ih duboko u nutrini slikarskoga bića, e da bi ih nesvakidašnjom transpozicijom učinio sasvim neprepoznatljivima. Jedan će kritičar zapisati kako je osnovna vrijednost Hitlerove bečke faze u tome što "sve živo u stvarnosti na njegovim platnima postaje neponovljivo mrtvo". Bohemstvo i artistička znatiželja odvode Hitlera iz Beča na bojišta Prvog svjetskog rata gdje nalazi inspiraciju za svoje poratno djelovanje u minhenskim pivnicama. Tu će s grupom njemačkih ekspresionista stvoriti ekspresni umjetnički pokret "Blitzkrieg" koji će sredinom dvadesetoga stoljeća oboriti Europu.

Osim umjetnošću, Adolf Hitler se uspješno bavio i društveno-političkim radom. Obnašao je visoke i odgovorne dužnosti u samostalnoj i suverenoj državi Njemačkoj.
(Feral Tribune br. 412, 17. veljače 1993.)