GRLOM U ŠPAROGE
Tatjana GROMAČA
15. travnja, 2004.

“Mi smo iz Bosne. Pa kad smo vamo došli, kad je počeo rat, neki nam pokazivali, kaže, to su šparoge! Kažemo mi, joj to ne valja, to je bolan gorko! Sad smo se navadili, sad su nam dobre! Baciš šparogu na ulje, par jaja i sit si! A i zdrave su, dobro čiste bubreg!”

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Proljetna je klima na Mediteran donijela čudne navike – putujete li “morskim” krajolikom, uz cestu i niske šumarke, vidjet ćete pored ceste hrpice nehajno parkiranih automobila. Kakve su to potrebe navele automobilizirano stanovništvo da “skreće sa svojih uhodanih kolosijeka” i ostvaruje tako nagao, blizak kontakt s prirodom? Suprotno očekivanjima, ne radi se niti o jednoj varijanti osvješćenoga fizičkog pražnjenja, već se temeljna čestica našega društva – radni čovjek, ovdje zaustavlja, kako se i sami uvjerismo, iz egzistencijalno–sakupljačkih poriva.

Ugodno je proljetno popodne. Nalazimo se na jednoj ogromnoj “livadi” na istarskom poluotoku, čije je raslinje prije godinu dana nestalo u jednom od ljetnih požara. Iza “livade” je šuma, a na ulazu u šumu, baš kako i pristoji – pastir.

- Dobar dan, oprostite, šta rade ovi ljudi tu po šumi?

- Ah, šta bi radili?! Beru šparoge, šta rade!?

- Aha, aha, šparoge… znači ovdje ih ima puno?

- Ima. Odi dolje ovom stazicom i naći ćeš.

GRLOM U ŠPAROGE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.