“NU! U CILIM

“Vidi ovo, jeba te dragi bog jarac magarac, vidi ovo! Jel ti znaš šta je ovo? Kuća... I budala vidi da je to kuća! Hrvatski časnik triba znat, vidit i razumit kakva je to kuća... Ma šta spaljena, spalim ti ga najprvoj rodici, budaletino jedna! Ajmo ispočetka! Šta je ovo, kenjčino jedna, prčijo te onaj ko ti dade činove, dabili te prčijo?!”

Ovo su riječi generala Hrvatske vojske Ante Gotovine, snimljene u Đevrskama, u proljeće 1997. godine, dakle, punih 20 mjeseci nakon okončanja trijumfalne vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Emotivni istup legendarnoga hrvatskog generala zabilježen je kamerom snimatelja HTV-a i HV-a Leopolda Nikolića koji je ovu vrpcu, ovaj krucijalni dokument koji dokazuje nevinost haaškoga optuženika Gotovine, slao na raznorazne adrese: od Ministarstva obrane, preko Glavnog stožera Hrvatske vojske i Ureda Predsjednika Republike, pa do Vladinog ureda za suradnju s Haaškim tribunalom.

Na sramotu nadležnih državnih institucija i na nesreću generala Gotovine, Nikolićevoj se vrpci godinama zametao svaki trag, sve do prije nekoliko dana kada ju je jedan umirovljeni časnik Hrvatske vojske, koji je želio ostati anoniman ali ne i umirovljen, odlučio dostaviti redakciji Feral Tromblona. Mi se, naravno, nismo dvoumili oko njezine autentičnosti i njezina značaja za obranu generala Gotovine pred haaškim hrvopijama, pa tako ni glede potrebe objavljivanja njezina sadržaja. Pred hrvatsku javnost podastiremo najzanimljivije dijelove videovrpce koja se dugo smatrala izgubljenom, a zbog čijega bi zatajivanja netko napokon morao i odgovarati pred prijekim sudom hrvatskih domoljuba. I sami se, eto, možete uvjeriti u kojoj mjeri ova vrpca demantira suludu haašku optužnicu i dokazuje koliko je general Ante Gotovina skrbio za revitalizaciju oslobođenih područja.

ANTE GOTOVINA: Šta je ovo šta ja tebe pitam, Zeliću, jebem li ti gedore kojima su Krista na križ pritezali!?
IVAN ZELIĆ: A kuća ki kuća, šta drugo...
GOTOVINA: Kakva kuća, kućijo se u Solarisu akobogda!?
ZELIĆ: Srpska, eto kakva.
GOTOVINA: Kako ti znaš da je srpska?
ZELIĆ: A vidiš, generale, valjda i sam da nema ni vrata ni prozora ni cripa ni ničega...
GOTOVINA: Šta ti time oćeš kazat?
ZELIĆ: A šta triba poć govorit...
GOTOVINA: Vidim ja da ti vidiš samo ono čega nema, a ne vidiš ono čega ima i za šta najveći bogataši ovoga svita ne bi žalili novaca!
ZELIĆ: Ajde, generale, bogataš ti se ode ne bi ni popiša od gada, a kamoli bi još iša trošit novce!

Vidiš li ti, progleda u Lepoglavi akobogda, kako u ovoj kući buja život?
ZELIĆ: Ma koji život, generale, kad ima godinu i po dana da kršćena duša nije nogom prismrdila u ovo selo...
GOTOVINA: Ajde, šta ti znaš šta je život... Nit si obaša svita, nit si vidijo života! Vidiš li ti šta reste u toj kući?
ZELIĆ: Šta reste? Restu rupetine na sve strane, eto šta...
GOTOVINA: Jebem ti rupu u nebu koju je anđeja Gabrijel krilin učinijo, vidiš li ti onu smokvu?
ZELIĆ: Koju?
GOTOVINA: Onu našu pravu domaću smokvu šta reste tamo u dnevnomu boravku. Moreš li ti zamislit koliko bi bogataš iz Amerike, koji ima svega osim naše prave domaće smokve, isprsijo da mu jedna vaka nikne nasrid njegove kućerine u Majamomu? Taj, brajo, ne bi žalijo svo blago ovoga svita...
ZELIĆ: Za kojog đavla?! Za ovo zeru srpske razvaline i ovo divije smokvetine?
GOTOVINA: Ma komu ja govorim, đava mi te nepametna odnijo... Bogataši ti najviše cijenu ono šta je divije, šta je niklo samo od sebe... On more, ako oće, kupit plantažu smokava, ali ne more ovakvu smokvu šta ju je dragi Bog zasadijo. On more kupit jato najskupljih tica na svitu, ali ne more jednu našu diviju vranu koja slobodno, kad se njojzi oće, sleti na smokvu u dnevnomu boravku i počne ti pivat na uvo...
ZELIĆ: Ma ko je lud slušat vranetine i njijovu pismu, ako je to uopće pisma... Ako je to šta vrane pivaju pisma, unda sam ja Boris Novković!

Bit ćeš ti Doris Dragović ako te ja opaučim po toj glavini! Razumiš li ti da bogataši mogu kupit i Doris Dragović i Cecu i Terezu i koga god oće, ali im ništa nije toliki gušt ka kad vrana zapiva našu domaću... A vidi ovo – mravinjak nasrid kuće!
ZELIĆ: Sad ćeš mi još reć da ima budala koje bi to platile suvim zlatom...
GOTOVINA: Nego šta! I nisu to budale nego ljudi koji znaju šta valja! Svaka budala ima parket ili pločice, ali ajde ti uzgoji mravinjak u kući!
ZELIĆ: Ja ne znam ko je tute lud...
GOTOVINA: Tute si lud ti, jebem ti ludoga boga jarca magarca, i lud je svaki onaj ko ovo naziva spaljenom zemljom, ko iđe okolo i pizdi da tute nema života...
ZELIĆ: Ali nema živoga čouka...
GOTOVINA: Jebali te živi ljudi! Šta će komu živ čouk kad je živih ljudi pun svaki neboder?! Ovo se u svitu traži i poštiva, kad je kuća sama od sebe puna života, ali ajde ti to objasni našim budaletinama...
ZELIĆ: Generale, ti znadeš koliko ja tebe volim i poštivam, ali ne mogu, brate, više slušat ovu tvoju ludavicu!
GOTOVINA: Jel ti to meni otkazuješ poslušnost?
ZELIĆ: Ma nije nego...
GOTOVINA: Šta nego?
ZELIĆ: Nego se mislim bi li ti sve ovo moga govorit da mi nismo blagovrimeno spalili sve ove kuće.
GOTOVINA: Pa naravno da ne bi. Zar ti nisi čujo onu staru narodnu mudrost koja kaže: “Ispeci pa reci!”