PROIZVODNJA POVRŠNOSTI

13. svibnja, 2004.

Tranzicijsko medijsko polje u Hrvatskoj prigrlilo je spektakl kao dominantnu diskurzivnu figuru kapitalizma. Žanrovi i teme spektakla koji ga strukturiraju pri tom ne ostavljaju niti jednu sferu simboličke društveno-kulturne djelatnosti intaktnom: od diskurza kulturnih rubrika, strukturiranja religijskih blagdana, popularne kulture, vijesti, zapravo svega ispod se čije površine malo zagrebe. Unutar kulturnih rubrika vodećih tiskovnih medija u Hrvatskoj sve je više prisutna tendencija da spektakl postane najučestalija forma prisutnosti kulturnih fenomena, dok relevantne analize postojećih fenomena postaju prava rijetkost. Dovoljno je prisjetiti se epizodne proizvodnje spektakla vezane za “Povijest hrvatske književnosti” Slobodana P. Novaka i raspada FAK-a, kada je razinu rasprave o problemu zauzelo medijski poticano blaćenje i privatni epistolarij postojećih aktera.

Spektakularizacija kulturnih rubrika mogla se primijetiti i u korporacijskom suparništvu biblioteka Jutarnjeg i Večernjeg koji su u svom diskurzivnom oblikovanju knjigu posvetili "mističnom zanosom transcendencije robe" (Debord). Moto “Ove knjige morate imati u svojoj biblioteci!” savršeno je oglašavao iskaz robno-fetišističkog imperativa pod krinkom prosvjetiteljstva (ako tu nije bilo riječi o fetišizmu robe, što je, dovraga, onda radila ona polica za knjige koja se mogla naručiti Večernjakovim kuponom?). Takvom tendencijom u strategiji diskurzivne proizvodnje, spektakl pretvara znatan broj tekstova kulturnih rubrika u najobičniji spam (bulk ili junk mail). Fetišizam robe, proizvodnja površnosti kao odlike spektakla, kao što sam napomenula, ne ostavlja ništa netaknutim: i sveto i profano podvrgavaju se njegovoj diskurzivnoj logici. Dovoljno je prisjetiti se vladavine fantazma robe u božićnoj sezoni, kada su ljubav, stres i anksioznost podvrgnuti ekonomskoj logici užitka.

S druge (ili iste) strane su dominantni medijski popularno kulturni žanrovi kapitalizma poput reality showa koji je i u hrvatskoj inačici prije nekoliko godina spektakularizirao svakodnevicu do tad anonimne Andreje Šipek koja je, kao i niz drugih jednokratnih zvijezda, već odavno pala u medijski zaborav. Na primjeru reality showa i njemu bliskih žanrova, poput Hrvatskog idola ili Coca Cola Music Talents, koji se množe korporacijskom logikom suparništva dajući privid lažnog izbora, očituje se sva moć i najveća nehumanost spektakla koji od ljudskog subjekta stvara potrošnu robu. Andreja Šipek je iz današnje perspektive samo jedan običan spam u ljudskom obliku kao što će istom logikom to postati Rafo, Nera, Saša, Natali, Tin i ostala novoregrutirana ekipa kad logika potrošačkog ciklusa odluči da je tomu tako.

I tu opet dolazimo do paradoksa medijskog i svakodnevnog govora koji diskurzivno prati tu vrstu žanra, nerijetko naivno tvrdeći kako su mladi sad napokon zamijenili već svima dosadne estradnjake, pokazavši im kako se to radi na stageu, a pri tom nerazumijevajući jednu bitnu postavku društva spektakla u kojem "mladost, promjena onog što postoji, nije nikakvo svojstvo onih koji su sada mladi, nego je svojstvo ekonomskog sistema, kapitalističkog dinamizma. Ono što vlada i što je mlado - to su stvari; one se sukobljavaju i zamjenjuju jedne druge" (Debord). U okružju žanrova koje preferira TV Nova, i emisija “Drugo lice” voditelja Petra Vlahova, od isprva ležernog razgovora s javnim ličnostima iz političkog i kulturnog života, zadobila je auru spektakla kada je Bandićev alkotest tog dana već bio najavljen u Večernjaku gotovo kao prizor koji se ne smije propustiti, a cijela emisija s obzirom na neizostavan ritual međusobnog darivanja voditelja i gostiju već sada ima dovoljno materijala za jednu etnološko-antropološku studiju.

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.