TORCIDA LOVRINAC
Srđan VRCAN
13. svibnja, 2004.

Sadržaj zahtjeva koje su prigodom upada na trening Hajduka torcidaši postavili igračima više je nego znakovit: igrači moraju “ginuti” i “izginuti” za Hajduk. Dakle, ugledati se na navijače. Povijest europskog i talijanskog nogometa zabilježila je da je samo Mussolini 1938. pred finale svjetskog prvenstva u Francuskoj, talijanskim reprezentativcima uputio poruku koja je završavala s poznatom krilaticom “Pobijediti i poginuti” (Vincere o morir), čime su moderni nogometaši izjednačeni s rimskim gladijatorima

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Martin Walser, suvremeni njemački publicist, prije nekog vremena je ironično-mudro javno zaključio da je “besmislenije od samog nogometa samo umovati o nogometu”, to jest o nogometu filozofirati, ili pak samo kritično razmišljati. Na to nas upućuje i svakodnevno iskustvo. Nažalost, koliko god taj zaključak se mogao činiti dobro utemeljenim i opravdanim, ipak se o nogometu sada i ovdje mora kritično razmišljati, pa i filozofirati. To se nameće samo po sebi iz onoga što se događa u svijetu našeg nogometa, a što nas zapljuskuje kao obična novinska vijest.

Nije, primjerice, moguće jednostavno isključiti vlastitu pamet, bez obzira koliko se javno "pametovanje" može činiti besmislenim i posve jalovim, samo kad se pročita, kako nas izvješćuje Slobodna Dalmacija, da je grupa od desetak zamaskiranih mladića nakon nedavne utakmice Dinamo-Hajduk napala dva studenta u blizini Studentskog doma “Stjepan Radić”, pretpostavljajući da su navijači Hajduka. Pri tome su jednoga oborili i zapalili na njegovim grudima bengalsku vatru. A to, dakako, kako nas upozorava Slobodna, predstavlja veliku inovaciju u agresivnom navijačkom ponašanju u nas, jer "godinama već bacaju baklje jedni na druge, ali uvijek s neke udaljenosti, dovoljno velike da se ne izazovu teške ozljede", dok se sada po prvi put izravno "išlo na izazivanje teških opeklina".

Duševne boli

Moguće je, naravno, napregnuti svoju pamet i upustiti se u sofisticirano razglabanje o velikim, srednjim ili malim razlikama između ovoga “njihovog zloćudnog nasilja” u zagrebačkom studentskom domu i onoga “našeg dobroćudnog” koje se desilo u Dugopolju. No, čini se da je posve smisleno uočiti da je posrijedi novo svjedočanstvo postupne brutalizacije organiziranog navijačkog nasilja: od navodno bezazlenog međusobnog gađanja bakljama i ubacivanja baklje u "njihov" automobil, do paljenja baklje na grudima jednog studenta. Zar je moguće isključiti vlastitu pamet u našim prilikama i ne promisliti, primjerice, o tome kakve su uistinu bile osobne duševne boli izazvane bakljom koja je gorila na studenskim grudima i kakve su bile duševne boli roditelja i rodbine onog studenta na čijim grudima je gorila baklja, posebno kad se to dogodilo u zemlji u kojoj su - ne tako davno - neki savjesni odvjetnici tražili, a pravosudni organi određivali velike novčane nadoknade za "duševne boli" izazvane samo nekim napisom u novinama?

Zar ne bi primjerice netko iz ukupnog nogometnog pogona Hrvatskog nogometnog saveza ili, još izravnije, iz Dinama - jer su BBB-ovci zacijelo "normalni" sastavni dio tog pogona - sada trebao nadoknaditi pretrpljenu duševnu bol kad je toliko onih oko nas koji su, na temelju zakona, inkasirali velike iznose za pretrpljenu duševnu bol zbog jednog novinskog teksta ili jedne objavljene fotomontaže? Očito je da za vladajući osjećaj pravednosti i za naše pravosuđe postoje duševne boli koje se računaju i duševne boli koje se ne računaju. Dakako, moguće je tješiti se da uvijek ima i goreg, primjerice, onoga što se nedavno dogodilo u europskoj Poljskoj, gdje je policija, rabeći navodno zabunom prave metke namjesto gumenih, ubila i ranila nekoliko nogometnih navijača.

TORCIDA LOVRINAC
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.