IZGUBLJENI U PRIJEVODU
Igor LASIĆ
13. svibnja, 2004.

S porastom izdavaštva posljednjih je godina upadljivo povećana masa razmjerno loše prevedenih knjiga. Glavni razlozi su neznanje prevoditelja, zatim brzina rada kojoj su podvrgnuti, izostanak uredničkih i lektorskih intervencija, te kombinacija navedenih činitelja; u gotovo svakom je presudan bio prioritet izdavača za što hitrijim objavljivanjem onih naslova od kojih se mogao očekivati iole zanimljiviji komercijalni efekt

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Suvremeno hrvatsko prevodilaštvo, bez ikakve sumnje, kulturna je tema od izuzetnog značaja. Ono je danas i ovdje ujedno, bez ikakve sumnje, stvar o kojoj izvan struke gotovo nitko ne zna ništa, niti o njoj išta može čuti ili pročitati. Autori književnih prijevoda, kao najdelikatnijeg oblika prevodilaštva uopće, relativno se često i ne spominju u recenzijama po dnevnim i tjednim novinama, dok se za stručnu literaturu malne podrazumijeva da se prevodi sama od sebe. Više se u javnosti pričalo o debilnim prijevodima srpskih filmskih psovki na hrvatski uljudbeni titl, negoli je bilo osvrta na prijevode vrhunaca svjetske književnosti, čak orgazmičkih vrhunaca u tekućim novinskim edicijama.

To nipošto ne znači da književno prevodilaštvo u Hrvata živi svoju renesansu. Uvjerenje samih ljudi iz prevodilačke, izdavačke i književne struke mahom glasi da u nas ima dobrih i odličnih prijevoda, ali i da raste balast od površno ili neznalački prevedenih naslova. Posljednjih godina, izdavaštvo je doživjelo veliki rast, no upadljiva masa knjiga prevedena je razmjerno loše. U nekom slučaju radilo bi se o neznanju prevoditelja, u drugom o brzini rada kojoj je bio podvrgnut, u trećem o izostanku uredničkih i lektorskih intervencija, u četvrtom o kombinaciji tih nekoliko činitelja, a u gotovo svakom je presudan bio prioritet izdavača za što hitrijim objavljivanjem onih naslova od kojih se mogao očekivati iole zanimljiviji komercijalni efekt. Naravno, takvi se primjeri javno uglavnom kritički ne osmatraju, njih se eventualno spominje u kuloarima. I sami prevoditelji najvećim se dijelom vrlo nerado izjašnjavaju o kolegama.

Obaranje cijene

Od književnog se prevođenja pritom teško živi. Preporučena minimalna tarifa Društva hrvatskih književnih prevoditelja je pet eura po kartici (30 redaka s po 60 slovnih mjesta) teksta, što ozbiljniji izdavači poštuju, neki od njih i dodaju, no veliki broj obara cijenu. Upošljavaju se neiskusni prevoditelji bez stručne podrške, ali željni afirmacije i kakve-takve zarade u vlastitoj profesiji. Rijetki od mlađih uslijed toga dosegnu uspjeh; jedan od izuzetaka je, primjerice, zagrebačka prevoditeljica Vlatka Valentić, koja je dobila godišnju nagradu DHKP-a za prevođenje djela Daniela Pennaca s francuskog, u izdanju SysPrinta iz Zagreba.

"Bavim se isključivo prevođenjem, prevodim samo ono što me zanima i živim veoma lagodno. No to znači da radim takoreći danonoćno, i radnim danom i vikendom, te da u najboljem slučaju godišnje izvučem tjedan dana dopusta", kaže Vlatka Valentić za Feral, i dodaje: "Doista ne pretjerujem. Uživam u svome poslu i nikako ga ne bih mijenjala. No književni su prevoditelji u nezavidnu položaju. Tarife koje preporuča Društvo hrvatskih književnih prevoditelja na tržištu se uglavnom ne primjenjuju. Vrhunsku književnost i filozofijske tekstove prevodimo po cijeni koja bi jedva bila prihvatljiva za neambicioznu žanrovsku literaturu. Razumijem i nakladnike: zašto bi oklijevali ako im nije stalo do kvalitete prijevoda, a netko je spreman jeftino i na brzinu obaviti posao, možda nesvjestan u što se upušta? No profesionalci pak ne mogu raditi samo iz entuzijazma. Zato ili žive za posao, ili trpi kvaliteta."

IZGUBLJENI U PRIJEVODU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.