Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
SUNOVRAT STRANAKA
13. svibnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Odmah ćemo reći: izbor Željke Antunović za Račanovu zamjenicu spasio je nedavnu konvenciju SDP-a, a možda i stranku u cjelini. Što, izgleda vam to pretjerano? Mislite da ta gospođa spada u nepopravljiva pričala koja o svemu klepeću nadugo i naširoko, a u ništa se pošteno ne razumiju?

Da, to je prilično točno. Ali, zamislite da je funkcija do-Račana pripala Milanu Bandiću, kako bi onda izgledala budućnost Socijaldemokratske partije, zapravo bi li je ona uopće i imala. Taj čovjek upravo je upro da u metropoli izgradi Tuđmanov spomenik (a to čak i u HDZ-u prate gotovo ravnodušno, ne trudeći se više ni da odglume oduševljenje), i što bi bilo da je takav čovjek sjeo uz Račanovo koljeno?

Pa, tko može isključiti da se u stranku koja opet vraća u modu crvenu boju i drugove i drugarice (iako se prije samo nekoliko godina prijetilo na područnim sastancima i izbacivanjem zbog toga), ne bi počeli upisivati i mrki kamaradi sa sasvim drugog kraja političkog spektra (kojima Sanaderova tiha detuđmanizacija HDZ-a oduzima najvoljenijeg Idola). A čak i za Hrvatsku, koja je svega vidjela, to je, složit ćete se, previše zbrke.

Antunovićka je nešto drugo. Ona je uvijek držala nekakav gard prema HDZ-u, pa je odmah poslije izbornog kongresa bacila i rukavicu Bandiću da podizanje spomenika Tuđmanu nije nešto u čemu bi se SDP trebao gurati. Ona sebi može dozvoliti ovakve stvari među ostalim i zato što je ne progone bijeli miševi partijske prošlosti, a i praktična je vjernica, tako da ne mora u savskim plićacima ispirati lukšijom svoju biografiju.

Doduše, sve to vjerojatno ne bi značilo puno da joj Ivica Račan nije ovjerio uporabnu dozvolu za ljevičarenje, kao uostalom i Bandiću za desničarenje. Tek na konvenciji je napustio taj simetrični odnos i otvoreno usmjeravao glasačku mašinu prema Antunovićki (pa i prema nekoj vrsti socijaldemokratskog matrijarhata), očito procjenjujući da bi sada, u opoziciji, stvarno bilo besmisleno ići na daljnje slizavanje s HDZ-om.

Upravo suprotno, nekadašnjoj avangardi sada je nasušno potreban image stranke s mud..., pardon jakim glasnicama (čemu grlati ženski trio Antunović, Antičević-Marinović, Opačić sasvim udovoljava), iako to još nije dovoljno da se govori o, kako on veli, "novom SDP-u". Taj novi SDP još je, naime, daleka i maglena projekcija, i zasad je to samo brand bez sadržaja, čije je pojavljivanje uostalom najviše iznuđeno prethodnom pojavom "novog HDZ-a".

Teškoće koje će se pojaviti kod oživotvorenja tog branda velike su, možda i traumatične, jer uvelike podsjećaju na dramu koju posljednjih godina proživljavaju hrvatske liberalne stranke. Kao što su one uspješno prenijele na ostale stranke svoj liberalni svjetonazor, ali tim i sebe učinile nepotrebnim, tako je i sa SDP-om. I njegov najveći uspjeh u četiri godine vladavine je to, u pravu je Račan, što je odgojio drukčiji HDZ, reformiran barem koliko je reformska bila i politika SDP-a dok je bio na vlasti.

Ali, što sada da radi Račanova stranka? Njen nalickani dvojnik preuzeo je sve glavne ideje Socijaldemokratske partije i ovoj sada preostaje samo da "drugari" i da dodatno zarumenjuje svoje stranačke insignije. Naravno, kada bi baš htjela imala bi ona na čemu brusiti svoje opozicijske stavove. Sasvim je, recimo, jasno da Sanaderova suradnja s Haagom ostaje na površini – bez stvarnog razobličavanja počinjenih zločina – a borba protiv pretvorbenog kriminala ne doseže ni toliko.

ARITMETIKA POLITIKE: SUNOVRAT STRANAKA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.