Milan GAVROVIĆ
PREVO
LISNICA
13. svibnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ako se sjetio svog nacionalističkog pedigrea, dr. Andrija Hebrang se, izgovarajući sljedeću rečenicu, sigurno zacrvenio od uha do uha: “Ništa nećemo raditi bez MMF-a, jer je on naš partner, ali vjerujem da će MMF prihvatiti naš prijedlog ako bude kvalitetan.” Za koju to zamisao Vlada samostalne i suverene Hrvatske treba inozemnu suglasnost? Za “osnivanje jake državne razvojne banke” koja bi, za razliku od drugih banaka, bila zainteresirana za projekte hrvatskog gospodarstva.

Ali, zašto hrvatska Vlada treba suglasnost Međunarodnog monetarnog fonda za osnivanje jedne banke i to u vlastitoj zemlji? Zato što time, konačno, želi pogodovati hrvatskim, a to, nažalost, istovremeno znači i štetiti tuđim interesima. Tu bi se činjenicu možda moglo tumačiti kao znak da vlada Ive Sanadera, ipak, želi nešto promijeniti u dosadašnjoj ekonomskoj politici. Pri tom je još potpuno nejasno je li to dio neke strategije ili je riječ samo o zdravom razumu, koji vidi kuda vodi neoliberalna dogma opće privatizacije i potpunog otvaranja, odnosno podvrgavanja stranom kapitalu.

Oni koji slušaju zdrav razum, dosad su od hrvatskih vlastodržaca zasluživali samo etiketu zastarjelih mozgova i katastrofičara. (Tako se, usput rečeno, još jednom pokazalo da dogmatici nisu opasni samo zbog svog ekstremizma, već u prvom redu zbog netolerancije.) Sada je, ipak, dr. Hebrang izjavio (na zagrebačkom Plavom radiju), s nekom svetom naivnošću kao da je riječ o posljedicama elementarne nepogode a ne smišljene politike, kako strani bankari u Hrvatskoj kreditiraju uvoz robe iz svojih zemalja, ali ne i razvojne projekte hrvatskog gospodarstva. Štoviše, da oni koče te projekte, kako se ne bi razvila domaća proizvodnja, sposobna da konkurira njihovom uvozu.

Domaći su bankari, međutim, postali izumrla vrsta, jer je HDZ, nakon što je došao na vlast s parolom “Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu”, rasprodao skoro sve hrvatske banke strancima. Time su oni i doslovno dobili hrvatske lisnice, jer su zajedno s bankama kupili i štednju hrvatskih građana. Nakon smjene vlasti, početkom godine 2000., točku na "i" stavila je koalicija na čelu sa SDP-om, pa je sada još samo 5 posto bankarstva ostalo u domaćim rukama.

Moćno oružje koje su tako dobili, stranci su u punoj mjeri počeli koristiti, čim je vlada Ivice Račana odlučila da ubrza rast bruto domaćeg proizvoda, ali potrošnjom na dug, a ne proizvodnjom. Od godine 1999. banke su povećale iznos kredita građanima za skoro tri puta, a poduzećima za manje od dva puta. Pri tom su zarađivale dva do tri puta više nego u drugim evropskim zemljama. A i krediti poduzećima prečesto su, također, bili u funkciji uvoza. Nicali su autosaloni, ali ne i pogoni za proizvodnju autodijelova.

Od ljudi koji drže ili su držali poluge vlasti, tome se već više od dvije godine suprotstavlja samo guverner Hrvatske narodne banke dr. Željko Rohatinski. Dr. Hebrang je prvi koji ga je konačno podržao, makar zasad samo na riječima. U međuvremenu, banke su, uglavnom uspješno, sabotirale sve mjere kojima je Rohatinski želio barem usporiti klizanje u ponor općeg zaduživanja. Utvrdivši da banke ubrzano povećavaju zaduženost zemlje unoseći novac iz svojih inozemnih centrala, kako bi uz veće kamate kreditirali hrvatske građane, on je ograničio rast kredita na još uvijek visokih 16 posto. Banke su na to još više smanjile kredite poduzećima, a povećale građanima. A kad je riječ o već spomenutim automobilima, kredite su zamijenile leasingom. Tako vam u banci kažu: “Ne dajemo više kredite, ali imamo svoj leasing.” Zato je posao leasinga počeo rasti geometrijskom progresijom. Hrvatska je danas najzaduženija zemlja u regiji, a svaki je Hrvat dužan bankama prosječno jedan cijeli godišnji prihod.

PREVO: LISNICA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.