PLITKI STEREOTIPI

20. svibnja, 2004.

Pokušaj izgradnje identiteta uvijek se odvija u odnosu na nekoga drugog, a često u određenoj dinamici opreka prema najbližem susjedu. U novijoj hrvatskoj povijesti taj se kontrast uglavnom uspostavlja prema Balkanu. Ne tako davno, dvadesetih godina prošlog stoljeća, situacija je bila obrnuta, pa se hrvatski identitet gradio pozitivno prema Balkanu, koji nam je predstavljao vitalnost, u odnosu na dekadentnu i prijetvornu Europu, što je danas prilično nezamislivo. Frano Supilo je u svoje vrijeme čak skovao i obrnuti antemurale-princip, po kojem je Hrvatska bila branikom od opasnog Zapada... No, i Srbi u novije vrijeme imaju slične predrasude prema jezuitskoj Europi, Hrvatima, Slovencima itd. Svakom njegov kompleks, dakle.

Možemo primijetiti da se Balkan danas u Hrvatskoj danas doživljava ponekad kao muslimanski, zbog odnosa prema Osmanskom Carstvu, ali i suvremenim Bošnjacima, ili kao pravoslavni, zbog odnosa prema Srbima. To znači da vizura nije uvijek istoznačna, nego je posljedica naših unutarnjih previranja. Srednja Europa dominantno je katolička, pa ovisi koliko nam je vjera bitan kriterij u određenom trenutku. Zadnji agresor na Hrvatsku ipak je bila jedna balkanska zemlja, no da rata i nije bilo, vjerujem da bi osamostaljenje Hrvatske bilo formulirano kao bijeg s Balkana. Titova Jugoslavija bila je definirana kao balkanska i mediteranska zemlja, ona je bježala od Austro-ugarskog Carstva itd. Svaka Hrvatska koja bi izlazila iz takve Jugoslavije, naime, nužno bi sadržavala preokret u odnosu na raniju vizuru.

S raspadom Jugoslavije, HDZ je dao toj vizuri apsolutizirajuću dimenziju, pa je slika Balkana u Hrvatskoj danas isključivo negativna. Što se tiče političke elite koja kroji tu sliku, primijetio sam tek dvije reakcije koje bi se mogle tumačiti kao racionalni odmak od tako ostrašćene pozicije. Ivica Račan, kad je prije četiri godine postao premijer, dao je intervju Glasu koncila, u kojem je Hrvatsku definirao vrlo precizno u odnosu na stvarno stanje, odnosno faktičku njenu trojnost, budući da je riječ o prožimanju srednjoeuropskog, mediteranskog i balkanskog elementa. Račan je balkansku komponentu spomenuo kao ravnopravnu, i ne a priori negativnu, premda se nakon toga i njegov diskurs shematizirao. A nakon njega sam sličan stav uočio samo još kod tadašnje zamjenice ministra vanjskih poslova Vesne Cvjetković-Kurelec, koja je, pak, po vokaciji profesorica grčkog, pa ipak zna ukupnu važnost Balkana i njegova naslijeđa.

Nimalo iznenađujuće, javnost nam još funkcionira na plitkim stereotipima o nekulturnom Balkanu, dok po kafićima trešte srpski narodnjaci. Ni to nije iznenađujuće. "Čavoglave" Marka Perkovića Thompsona, kao prvi hrvatski borbeni hit devedesetih, muzikološki je tipičan balkanski proizvod, koliko su to i srpski narodnjaci. U svezi s tim, u kontekstu afirmacije Balkana u Hrvatskoj, čega nije bilo malo, treba imati na umu razliku između elitne i pučke kulture. Premda elitna diktira okvir nacije, a pučka ju želi oponašati, ipak ta pučka kultura ima više transnacionalni karakter, i umnogome je zajednička s ostalim kulturama Balkana. Druga je stvar što je to politički sumnjivo. Ali, ako neki muzički ritam dijelimo sa Srbima, kako da se to zbog političke svijesti o naciji djelotvorno razgraniči? Nikako, jer je to nemoguće, a nije ni potrebno. Takvi pokušaji samo stvaraju napetost.

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.