ŠLJAKANJE U MRAKU
Bojan MUNJIN
20. svibnja, 2004.

Kao i sve druge Indoševe predstave, i “Čovjek Vuk” ima samokažnjavajuću i iskupiteljsku funkciju: na sceni je, doslovce, puno teškog šljakanja da bi se pokazale mračne strane čovjekova odnosa prema prirodi i prema samome sebi, i da bi se otvorio put prema svijetu kakav ovaj F. M. Dostojevski hrvatske kazališne alternative sanja

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ponekad je ono što nam se čini apstraktnim i odbojnim razumljivije od onog što vidimo kao kristalno jasno i jednostavno. Damir Bartol Indoš i njegova Kuća ekstremnog muzičkog teatra ili kraće rečeno Parainstitut Indoš pokušavaju nam već dvadeset godina kroz serijal za dušu i tijelo teških predstava-performansa objasniti samo jedno: svi mi nastali smo iz iste tvari i iz iste misli i stoga baš svi imamo pravo na dostojanstvo života i smrt bez nasilja. Iako ima tek šačicu simpatizera (daleko više u bijelom svijetu nego u Hrvatskoj) i premda ovdje devedeset pet posto ljudi – zgroženo njegovim predstavama nakon kojih izlaze sa šumovima u glavi – smatra da se on nalazi jedan korak do ludila i dva koraka do samoubojstva, D. B. Indoš, poput kombinacije Sizifa i Alije Sirotanovića, trapeći se u svojim iscrpljujućim eksperimentima, ustrajno slijedi svoju zvijezdu.

Još od svog sudjelovanja u Kugla glumištu u sedamdesetima, Indoš je shvatio da pretpostavka kazališne umjetnosti nije tek vještina predstavljanja, već istinitost ljudskog iskustva. Teme svojih performansa, neovisno o tome radi li se o školskom sistemu, nasilju, ratu, borbi protiv konformizma ili stereotipa, on smatra zasluženima, jer je on doista želio biti tamo - on ih je proživio. “Bavim se umjetnošću zato što život nije fer i sve što preko dana gledam kao smrt navečer pretvaram u život”, piše u njegovom manifestu. Čovjek koji je svoj Parainstitut smjestio u skladište napuštene tvornice Jedinstvo a od pokretne imovine posjeduje samo bicikl, tvrdi da je scenska umjetnost kontemplacija preko modrica i smrada, praktično filozofiranje na temu iskustava koje nosimo u sebi a ne forma unutar koje često (ukoliko ih uopće ima) stoje tuđe misli, osjećaji i stavovi.

Zato se Indoš protivi formalnom kazalištu u kome podjela na gledaoce i glumce, na parter, lože i završni aplauz, predstavljaju unaprijed dogovorenu strukturu koja u sebi krije nukleus nečeg umjetnog i lažnog. Međuljudske podjele na zdrave i bolesne smatra malograđanskim i, slijedeći Antonina Artauda i Ronalda Lainga, vjeruje da je iskustvo mentalno hendikepiranih ili psihički bolesnih jednako autentično i jednakovrijedno kao i svako drugo. U mladosti sljedbenik Karla Marxa, danas se D. B. Indoš svađa s Bogom smatrajući da mu treba suditi po zapovjednoj odgovornosti jer svijet koji je uz pomoć čovjeka stvorio ne izgleda idealno. Vjerujući da je pobuna protiv Boga kreativan čin, spašavanje svijeta od katastrofe smatra svojom socijalnom akcijom na način teškog rada na svakom koraku, na sceni i u životu. Zalažući se za djecu, nezaštićene i bolesne, protiv nasilja i mržnje, Indoš u predstavama punim znoja i smrada govori ne životu da bi se u njemu, kako kaže, ponovno rodio u kontemplaciji i iskustvu.

Istraživanje granica

Nakon looserske faze usamljeničkih performansa (Lajka, Čovjek stolac, Konjski rep, Žestoka vožnja ili o duši i Školski autobus) D. B. Indoš odlučio se za proboj u centralno pa su tako u suradnji s Goranom Sergejom Pristašom nastale Ispovijedi, dok je Njihanje rezultat njegova rada s Vilijem Matulom i Irmom Omerzo.

ŠLJAKANJE U MRAKU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.