VELIKA SPLITSKA NEISTINA
Darko VUKOREPA
20. svibnja, 2004.

Danas se u svijetu s "entertainmentom" puno više zarađuje nego sa shopping-centrima i sličnim komercijalnim sadržajima. Split sa svojom Dioklecijanovom palačom ima jedan nevjerojatan historijski potencijal, no ja se u Splitu ne bojim Las Vegasa, osim ako ga ne izgrade u starome gradu, već sam veliki skeptik ponajviše kad je riječ o očuvanju historije i njezinih spomenika: restauracije se rade kao anemične kopije. Malo je previše cijela ta stvar scenografična, jedna velika neistina

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Boris Podrecca, jedan od najvećih europskih arhitekata, o čemu, osim brojnih projekata i nagrada, svjedoči i činjenica da je prije par godina na Venecijanskom bijenalu "proglašen" jednim od zapaženih autora na koje svijet u budućnosti računa, u hrvatskoj je javnosti ponajviše znan kao autor novoga Đardina - koji se u početku baš i nije isuviše dopao žiteljima grada pod Marjanom - te kao čovjek koji je preuredio Vilu Račić u Cavtatu i dvorac Štakorovec blizu Zagreba. No, Podrecca – rođen 1940. u Beogradu, odrastao u Trstu, a većinu života proveo u Beču; majka mu je Hercegovka, a otac Slovenac – svoje je arhitektonske "tragove" ostavio širom Europe i u SAD-u. Danas živi i radi u vlastitom četverokatnom zdanju, bivšoj tvornici električnih uređaja, smještenom u 17. bezirku u Beču, predaje na Tehničkom fakultetu u Stuttgartu u kojem je, pak, i direktor tamošnjeg Instituta za teoriju prostora i planiranje…

Neplaćeni Đardin

- Gospodine Podrecca, nisam mislio ovaj razgovor započeti s vašim realiziranim projektom poznatog Đardina u Splitu, no upravo prije neki dan u dnevnim je novinama znani splitski slikar Matko Trebotić spomenuo kako je vaš projekt u javnosti "dosta popljuvan", no da on misli da je "jako dobar". Kako vi gledate na nemale kritike upućene izgledu novoga Đardina?

- Đardin je, u tipološkom smislu, simbol, jardin publico, kojeg ima svaki talijanski grad. No, takav Đardin i njegovo prijašnje zelenilo malo je prekrilo i sakrilo onaj divan, nevjerojatan rimski zid, kojeg je stoga trebalo inscenirati, ponovno pokazati, da ga ljudi koji tamo žive osjete kao vlastiti zid, kao dio sebe. Tu zatim postoje venecijanski bedemi i, s druge strane, male vile, koje Nijemci nazivaju stadtville ottocenta. Znači, postoji jedan paspartu uokolo Đardina. Đardin je, znamo, bio centar droge, prostitucije, svega onoga što grad ne treba; postao je, na neki način, odlagalište svih tih negativnih stvari. I tu je sad trebala doći jedna nova higijena, jedan prostor gdje se može živjeti, sjediti, i gdje se ne piknikuje na travi. Taj projekt još nije gotov, tu treba doći taj rimski zid, terase, kojima se polako dolazi do Meštrovićeva Grgura, i na kojima bi trebala biti jedna bina, jedan mali teatron, gdje bi se jednog dana moglo svašta dešavati.

- Hoće li doći do realizacije tog svojevrsnog dodatka Đardinu?

- Ne znam, nemam nikakvih informacija o tome; ovaj projekt mi još nije ni plaćen, jednostavno se sve skupa nekako završilo…

- Jeste li zadovoljni izvedbom radova, je li to Đardin koji ste vi zamislili i projektirali?

- Osim malih detalja, sve skupa je u redu… Važno je napomenuti da taj park danas ima nekoliko svojih miljea (povijesni pa nadalje), koji su bolje definirani nego prije. Logično, ljudima je teško iz memorije maknuti neke ranije slike, uvijek je ljepše ono što je bilo prije.

VELIKA SPLITSKA NEISTINA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.