Mira BIĆANIĆ
TOČKA NOVI RED
TLAPNJA NA KRIŽU
20. svibnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nesretni Gibsonov film Pasija svojim je golgotiziranjem patnje stare dvije tisuće godina, posredovane pornografski ogoljenim prikazom nasilja nad ljudskim tijelom, izmamio domaće katoličko ćudoređe da orgazmično iskaže sav taj zanos i kuženje vjere koje nedostaje čovječanstvu da bi shvatilo podnesenu žrtvu. O famoznom otkupu grijeha što ga je za nas uzaludno predvidio Sin Božji, po mome se sudu najbolje izjasnila Patti Smith stihovima: “Jesus died for somebody's seens, but not mine...”

Vjernici tvrdolinijaši, koji vole seminarski i isključivo doživljavati vjeru kroz religijsku prizmu, neka zadrže to pravo. Ja bih samo htjela podsjetiti na naš vijek i patnju, imenicu ženskoga roda koju je prouzročila Crkva, institucionalno i licemjerno dušobrižnički. Povazdan stisnuta i zatvorena u konzervu dogmi i prastarih predrasuda što vrijeđaju dostojanstvo i pravo pojedinca na samoodređenje, Katolička crkva često s ponosom ističe kako se ovaj najbolji od svih papa ispričao za grijehe Crkve počinjene u prošlosti. Dakle, židovskim žrtvama iz Drugoga svjetskoga rata, žrtvama proganjanima i prinašanima na inkvizicijske oltare i slične gnusobe. Što je sa Ženama?

Ovih sam dana konačno dočekala film Petera Mullena “Sestre Marije Magdalene”, prikazanoga u okviru ciklusa Filmofilije u kinu Europa, a koji prati sudbine žena kroz različite aspekte kulturoloških i odgojnih represija. Mullenov film prolazi prilično nezapaženo u domaćem medijskom prostoru. Možda je samo meni palo na pamet nazvati blagajnu kina dan prije i pitati treba li rezervirati karte, jer sam, eto, vječiti optimist po pitanju prave umjetnosti, na što se žena zadužena za rezervacije nasmijala, odgovorivši mi da karata ima u izobilju. Dakle, nema kardinala i časnih sestara da zauzmu prve redove, laktareći se za ulaznice, ni političara - fanova sedme umjetnosti, organiziranih grupnjaka za srednjoškolce i umirovljenike, projekcije se ne organiziraju svaka dva sata, pa kako i zašto? Evo odgovora. Mullenov film transponirana je tragična istina, čija su se vrata odškrinula javnosti tek snimanjem ovoga projekta, izazivajući buru prosvjeda Vatikana i svih katoličkih udruga u želji da se zabrani njegovo prikazivanje.

Događaji ispripovijedani u filmu u stvarnosti prestaju tek 1996. godine, kada je zatvorena posljednja tzv. praonica (laundry) u Irskoj. A što su praonice, pitate se? Pa, mjesta, nimalo lijepa, namijenjena mladim grešnicama iz katoličkih obiteljskih gnijezda i sredina, kojima su upravljale ružne, izopačene gadure, zvane Magdalenine sestre. Hiperrealističkoga izgleda i psihološkoga portreta, kao da ga je izmaštao sam đavo literarne perverznosti, maestro de Sade, tako da ću se smrznuti još neko vrijeme kad mi se u vidokrugu pojavi bilo koja nevina i čedna časna sestra. Silovane, liberalne ili prijevarom izigrane mlade irske djevojke, tovarile su njihove obitelji kao stoku (ovo malo vuče na Auschwitz) skrivećki u transport i u dosluhu s velečasnima, odvodile ih u samostane, predajući ih na čuvanje časnim sestrama iz Pakla, da ih ove malo dovedu u red. Dovođenje u red uglavnom obuhvaća svaku vrstu torture koju bi blagonaklono pohvalio i dr. Mengele, a potrajati je sve moglo i cijeli život, na nesreću i užas mladih žrtava. Jer, djevojke su ostajale zatočenicama ukletih svetih zidina i babuskara, služeći im kako za iživljavanje, tako i za dobru financijsku dobit, sve dok se netko od muških članova obitelji ne bi pojavio i izvukao ih odande. Većina “posrnulih Trnoružica” čekala bi svojeg spasitelja u liku oca ili brata vrlo dugo ili vrlo uzaludno, dok ne polude ili ne umru ili se ne spase bijegom, što je bilo prilično nemoguće.

TOČKA NOVI RED: TLAPNJA NA KRIŽU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.