Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
12 POINTS
20. svibnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dražen Miočić, specijalni izaslanik Katje Kušec na bleiburškoj komemoraciji, izdanak je hateveovske škole ponašanja: stidljiv po struci, pa skloni pogled čim se u vidokrugu nađe crna uniforma. Šeksa je snimio, kao i dvojicu-trojicu domobrana, jer ga dobar odgoj uči da gledanje u njih nije fuj-fuj, pec po prstima. Ustaša, pak - iako su ih, ne bi čovjek vjerovao, spazili čak i Kopljar i Hrga, te ih prikazali kakvih pola sata prije u “24 sata” – u njega nigdje. Vidjeti lošije od Saše i čuti slabije od Mirjane uistinu znači kvalificirati se za profesionalca po mjerilima HTV-a. Gluhi i slijepi tražena su roba u dva slučaja: kad svjedoče protiv tzv. zločinačke organizacije i kad izvještavaju za “Dnevnik” gospođe Kušec. Pijetet registriran, mračnjaštva kao da nije ni bilo. To se zove moć televizije.

Konstatirao sam prošli put da Petar Vlahov polako prelazi s čistokrvnih Hercegovaca na purgerizirane i da ta tendencija, tipa turbo-urbo, u konačnici mora završiti udomljavanjem neke autohtone podsljemenske pasmine. Zaista. Prvo je radio s klijentelom poniklom u Šuškovu transbiokovskom bazenu, poput Rojsa, potom s Godzillom zvanim Bandić, čija je mutacija uznapredovala dotle da je gradonačelnicu kadar ispsovati malne zagrebačkom šprehom, premda mu ta, istini za volju, stoji kao i njegovu stranačkom šefu onaj čuveni račanglais. Jedini logičan nastavak, pače – konačnica, za Vlahova bijaše poziv kakvoj teškoj kajkavčini, da ga pohodi u studiju i time pomogne okončati ovaj mini-ciklus. Izbor je pao na Zlatka Viteza.

Ali on je Zagorec, pokušat će postaviti stvari na mjesto neki od mojih sugrađana, ne rođeni metropolitanac! Neka to objasne Vlahovu; Jelačićev trg i Bedekovčina njemu su manje-više isto. Ponajviše stoga što ni ovdje ni ondje nikoga ne razumije.

Žitelj 21. stoljeća teško će se u koječemu složiti s Vitezom, tim vječitim podstanarom Gajevih, Šenoinih i Tuđmanovih davnašnjih fantazija. Ilirski zanos, puntarstvo turopoljske vlastele, ranohadezeovska patetika... taj demodirani romantičarski pastiš izaziva ponajprije podizanje obrva i posprdan kes. No, moram ga podržati u jednom, onoj začudo razložnoj lekciji iz pristojnosti, pa i logike, koju je održao voditelju: “A zakaj bi mi morali razmeti dalmoški, a Dalmoši ne moraju kajkavski?” Razoružavajuće iskreni kicoš preko puta, naime, kojem rinčice nekim čudom ne podrhtavaju na konstantnom jet-streamu što piči među ušima, nekoliko trenutaka prije objavio je da kajkavski ne kuži pa ne kuži i da su mu “za ‘Gruntovčane’ trebali titlovi”. Ubogi bedak! Ne jer ne kuži, nego jer u nekuženju ustraje i kao da se njime ponosi, sudeć barem po veselom hihotanju koje je popratilo sporni dio dijaloga. Nije glupost ne znati, nego ne učiti; netko pametniji odavno bi se pointeresirao makar o temeljima strane spike, umjesto da se hvali. U tom smislu, valjalo bi nepoduzetnog mutavca s Nove TV uputiti na Baretića, recimo, koji ne samo da je u Splitu svladao postojeće lokalno narječje, koliko čujem, već u romanima sveudilj izmišlja i vlastita.

Evo, dakle, kakav su dojam u “Drugom licu” ostavili sjever i jug. Sjever: tust, trom i pompozan. Jug: napirlitan, blebetav i površan. Jednakost u manama, našto kao Dinamo i Hajduk? Ne baš. Zahvaljujući tupavoj aroganciji Petra Vlahova, blitva je ovaj put popušila čak i od zelja.

STROJ ZA MAGLU: 12 POINTS
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.