UVOD U NOVE FARSE?
Boris RAŠETA i Igor LASIĆ
27. svibnja, 2004.

Premijer Sanader nema puno izbora. Nove sudske farse bile bi prevelik rizik: jedino je otvoreno pitanje do koje će razine ići kazneni progoni. Presedan zvani “slučaj Norac” dokaz je da međunarodna zajednica pokazuje vjeru u hrvatsko pravosuđe, ali je ujedno i riječ o važnom testu. Tom će kušnjom, naime, biti ustanovljeno može li Hrvatska udovoljiti EU-integracijskim normama striktno pravosudnog karaktera, ali i ima li zreli odnos prema traumatičnim mjestima vlastite novije povijesti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Premda je optužnicu protiv Mirka Norca (ovoga puta za Medački džep) ispisalo tužiteljstvo Haaškoga tribunala, njegov će predmet, kao i slučaj generala Rahima Ademija, biti prepušten hrvatskom sudu. Norac i Ademi neće predstavljati izuzetak. Do sredine lipnja Haaški bi tribunal trebao objaviti i treću optužnicu koja će biti proslijeđena Zagrebu. Dva su ozbiljna kandidata za ulogu “trećeg čovjeka”: bivši zapovjednik vojne policije Mate Laušić jedan je od njih; drugo lice s ozbiljnim šansama je, prema našim informacijama, Tomislav Merčep.

Hrvatska vlada posjeduje, po svemu sudeći, više informacija kako o konkretnom imenu koje će se znati do sredine lipnja, tako i o dugoročnim perspektivama ovog, pomalo zakasnjelog ali neophodnog sudovanja. Nedavno je, naime, u Stubičkim Toplicama održan prvi u nizu seminara pod nazivom Hrvatska i međunarodno kazneno pravo, na kojima su ključni ljudi hrvatskog pravosuđa pripremani za nove izazove koji će - očito - biti dugoročnijeg karaktera, i gdje bi tri spomenuta imena trebala predstavljati tek početak podulje serije sudskih procesa za ratne zločine, koji bi trebali sanirati dosadašnje (uz izuzetak Gospića) poluuspjehe, neuspjehe ili čiste farse, koje su za neke jak temelj i za skepsu prema predstojećim suđenjima.

Rasistički procesi

Odvjetnik Luka Šušak smatra da hrvatsko pravosuđe nije doraslo toj zadaći. “Dokaz tomu su”, kaže on, “dosadašnji slučajevi iz kojih je jasno vidljivo kako se optužuju građani jedne, a kako građani druge nacionalnosti. Uzmite, recimo, primjer Koranskog mosta u Karlovcu. Na Koranskom mostu pucalo je više osoba; razdvojeni su aktivni oficiri od rezervista. Optužen je, međutim, samo Mihajlo Hrastov da bi se na kraju, uz pomoć vještaka, reklo kako je Hrastov tu stvar učinio u nužnoj obrani. Paulin Dvor također je pravosudni skandal. Kada se, međutim, pokreću postupci protiv građana srpske nacionalnosti, optužnica obuhvaća i po 80 imena”.

Luka Šušak navodi primjere sustavnog odvođenja i hapšenja građana srpske nacionalnosti za vrijeme rata, koji su - premda civili - razmjenjivani za ratne zarobljenike s druge strane. Takvi su slučajevi, među ostalima, zabilježeni u Šimurinama pokraj Zadra, Gospiću i Zadru. Smještaj uhapšenih Srba i njihova kasnija razmjena bili su pod kontrolom policije, što znači da je za njih znala i vlada. Do koje razine će se ići u optuživanju? To je otvoreno pitanje.

Šušak, povrh svega, smatra da su brojni rasistički obojeni procesi već obavili svoj ključni cilj: posijali su strah i spriječili povratak građana srpske nacionalnosti u Hrvatsku. “Suđenja koja će se sada prirediti samo su farsa koja treba prikriti ono što se zbilo dosad. Ja smatram da je i pravosuđe jednim dijelom sudjelovalo u etničkom čišćenju”, dodaje on. Šušak spominje i primjer Požege, gdje je po naredbi lokalnog kriznog štaba iseljeno 26 srpskih sela, nakon čega su prazne kuće opljačkane i spaljene. “Zamislite koliko je samo bilo potrebno benzina i eksploziva da se to učini”, kaže Šušak.

“Iz toga jasno proizlazi da je akcija bila smišljena i organizirana a imala je i jaku logistiku. Za to do sad nitko nije optužen. Svi znamo za slučajeve Siska, Osijeka ili Vukovara. Nepokretanje postupka samo je dio opće strategije, i te slučajeve, mislim, ne može riješiti nitko nego Haag...”

Odvjetnik Čedo Prodanović smatra, pak, da su i hrvatsko društvo i hrvatsko pravosuđe zreli za taj ispit. Po njegovu sudu, neprocesuiranje ratnih zločina nije bilo uvjetovano neosposobljenim sucima nego odsustvom političke volje. “Tužiteljstvo nije gonilo takve slučajeve pa se, praktički, i nije imalo što suditi”, objašnjava on, “a i onda kada je pokretan progon, politička klima i društvena atmosfera bile su takve da je trebalo imati jako puno snage i nezavisnosti da bi se sudilo nepristrano i da se ne bi podleglo stvorenoj atmosferi, da i ne govorimo o tome da je i pravosuđe bilo dio te atmosfere 'zaštite Domovinskog rata' u njegovom problematičnom dijelu.”

Fige u džepu

Onoga časa kada se politička klima promijenila - zaključak je Prodanovića - suci koji su za to osposobljeni mogli su suditi (kao primjer navodi suđenje “gospićkoj skupini”) “...apsolutno lege artis, i tako je i bilo". "Naravno", dodaje Prodanović, “da uvijek ima sudaca koji po svom habitusu to ne žele suditi - tu mislim na slučaj Lora - međutim, generalno gledajući, ja vjerujem da se sada unutar pravosuđa mogu naći ljudi koji će korektno voditi te slučajeve. U tom su smislu i ovi tečajevi korisna stvar, ali tek u smislu dopunskih informacija, kao jedan repetitorij međunarodne judikature, pravne prakse, itd. U globalu, dakle, mi imamo suce sposobne da to provedu i sada ostaje samo vidjeti da li se to želi ili ne želi. Na političkom planu konačno se počelo govoriti da te procese ne samo trebamo, nego i želimo provesti - razlozi mogu biti i sasvim pragmatične naravi, poput udovoljavanja zahtjevima EU - ali sasvim svejedno, ja sam uvjeren da se više neće suditi s figama u džepu, to je sigurno.”

Sudac Županijskog suda u Zagrebu Ranko Marijan iskazuje za nijansu manje optimizma od Prodanovića, ali vjeruje da će pravosuđe obaviti svoj zadatak. Na tom putu treba ipak obaviti određene prilagodbe sustava. “Teško je reći je li hrvatsko pravosuđe sada spremno za taj izazov u cijelosti”, kaže on. “Ja bih rekao da je ono sposobno, i bit će još i bolje i zrelije, nakon ovih edukacijskih seminara i uz manje tenzija u javnosti. Činjenica je da se moramo uskladiti sa nekim međunarodnim pravosudnim standardima, da moramo utvrditi neke zasad podijeljene interpretacije, kao što su one s kategorijama oružanog sukoba, civilnog pučanstva, supočiniteljstva itd. Određene postupke moramo uskladiti s Rimskim statutom, no to ipak ne bi trebao biti veći problem. Hrvatski tužioci i suci su ipak educirani, i mislim da ne bi trebalo njihovu kompetentnost promatrati kroz jedan ili nekoliko negativnih primjera...”. Tonči Majić mogao bi se, u ovom kontekstu, nazvati umjerenim optimistom s jakim pokrićem.

Bez zastare

Majić, naime, ima na umu činjenicu da se u ovom predmetima radi o slučajevima - ratni zločini - koji ne zastarijevaju, pa će problem morati biti riješen, u kraćem ili duljem roku. “Ja sam izjave nove ministrice pravosuđa, koja drži kako nam nisu potrebni nikakvi novi sudovi za ratne zločine, protumačio kao namjeru da se zapravo nastavi na isti način. No, najviše što se na taj način može postići jest to da se problem - prebaci idućoj vladi. Tu zastare nema i ti će slučajevi apsolutno izaći na površinu, kad-tad. Govorim to i na temelju iskustva iz slučaja Lora, gdje znam oko stotinu ljudi koji će govoriti o onome što se tamo zbivalo, samo ako bude postojao sud pred kojim to mogu reći... Čak ni oni koji su počinili ratne zločine ne bi se trebali radovati sucima poput Lozine, jer to za njih znači samo produljenje agonije. Mi ćemo s imenima i svjedocima čekati pravi trenutak, a on će neminovno doći”, dodaje Majić.

UVOD U NOVE FARSE?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

UČITI OD HAAGA

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.