GAY I PAKAO
Karmen LONČAREK
27. svibnja, 2004.

Budući da je opisana kod više od 450 životinjskih vrsta, od kukaca do primata, i da među životinjama nije nikad uočeno društveno odbacivanje homoseksualnih jedinki, homoseksualnost jest prirodna. No, među životinjama nikad nije primijećena agresija prema homoseksualnim i biseksualnim pripadnicima svoje vrste, dok kod čovjeka jest. Štoviše, brojni su primjeri kad se, iz pseudoznanstvenih pobuda, homoseksualce zatvaralo u duševne bolnice, kastriralo, podvrgavalo hormonskim kurama, kirurškim zahvatima na mozgu...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Homoseksualnost je bolest, mentalni i hormonski poremećaj, zločin i grijeh protiv prirode, posve nepoznata u životinjskom svijetu. Homoseksualnost je izopačena, nakaradna, protuprirodna, društveno štetna, opasna jer može zavesti mlade i labilne ljude. Homoseksualnost je plod znatiželje, hedonizma, slobodnog izbora, bunta protiv društvenih pravila, normi i ćudoređa. Ako se zdrave društvene snage ne suprotstave, homoseksualnost će se proširiti, omasoviti, rastočiti njegovu srž, ugroziti instituciju braka i obitelji, te natalitet – jer prva je zadaća svakog živog stvora: razmnožavati se.

To su, ukratko, teze koje se o homoseksualnosti nalaze u domaćim medijima. Ni jedna od navedenih teza nije znanstveno utemeljena. Homoseksualnost je prirodna, normalna, dokazana kod velikog broja životinjskih vrsta, za društvo bezopasna koliko i ljevorukost.

Društvena klima

Lani se u sabornici čuo i vedrim smijehom popratio prijedlog za otvaranjem lječilišta za homoseksualce na Golom otoku. Homofobija te diskriminacija, netrpeljivost, predrasude i mržnja spram homoseksualnih ljudi u nas su kulturalno prihvatljive. Zbog takve su društvene klime aktivisti koji se u nas zalažu za ljudska prava homoseksualaca odbacili raspravu na razini teza s početka teksta, i usredotočili se samo na priznavanje ljudskih prava. Time je, nažalost, javnost ostala prikraćena za temeljne informacije o biološkim osnovama homoseksualnosti koje su i tako teško dostupne: homoseksualnost se kao tema jedva spominje tamo gdje bi to zaista trebalo, primjerice, na studijima psihologije i medicine, a i tad mahom u vezi sa spolno prenosivim bolestima. Ni u jednom službenom domaćem medicinskom udžbeniku nema uputa koje izrijekom pozivaju na toleranciju, a kakvih se nalazi u evropskim i američkim udžbenicima, primjerice: “Tvoj posao kao liječnika nije da daješ moralne prosudbe o pacijentovoj religiji, životnom stilu ili spolnim sklonostima, već da s njim postupaš nepristrano, časno, i prema prihvaćenim medicinskim standardima.”

O spolnosti, a naročito homoseksualnosti, ima iznenađujuće malo ozbiljnih znanstvenih radova. Spolnost je postala predmetom znanstvenog izučavanja tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a dotad je bila područjem religijskih i moralnih autoriteta. U to vrijeme skovani su mnogi izrazi koji su označavali različite oblike spolnog ponašanja, primjerice, heteroseksualnost, homoseksualnost, nimfomanija. Neobično, idućih stotinu godina spolnost nisu proučavali medicinari, već liberalni intelektualci. Marie Stopes, veoma važna autorica tekstova o kontracepciji dvadesetih godina 20. stoljeća, bila je botaničar, a Alfred Kinsey, najvažniji američki autoritet za pitanja spolnosti tri decenije kasnije, bio je entomolog. Medicina se za spolnost zainteresirala tek pedesetih godina, a i tad se njome najviše bavila moralna ruka medicine – psihijatrija. Paralelno s istraživanjima rastao je i zamah medikalizacije spolnosti (no to je već neka druga priča).

GAY I PAKAO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.