Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba


Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
3. lipnja, 2004.

FERALOVI REPORTERI U MOŠĆENICI, NEDALEKO SISKA, HRVATSKOM CRNOM REKORDERU PO BROJU STRADALIH STANOVNIKA OD ZAOSTALIH RATNIH MINA

STOPA PO STOPA SMRTNOSTI
Goran BORKOVIĆ
3. lipnja, 2004.

Minska polja su sastavni dio života Mošćeničana od 1991. kada je ovo mjesto ostalo izdvojeni poluotok pod kontrolom hrvatskih snaga. Kako se na tom području izredalo više vojničkih smjena koje su postavljale mine, više nitko ne zna točan raspored pet ili čak i više redova minskih polja. Mošćeničani su posebno ogorčeni na vlasti i Hrvatski centar za razminiranje, koji, kako tvrde, ništa ne poduzima da se taj prostor konačno očisti od postavljenih eksplozivnih naprava

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Bila je subota, 15. svibnja 2004. godine, kada su Nurija Spahić i Husnija Hodžić krenuli u šumu. Trebalo im je nekoliko kolaca za grah. Žurili su jer je Nuriji taj dan bio rođendan, pa je očekivao goste. Sve je bilo pripremljeno za slavlje. Međutim, umjesto pjesme u Ulici kralja Tomislava u mjestu Mošćenica smještenom između Siska i Petrinje, začula se eksplozija. Manje od dvjesto metara od kuće, Nurija i Husnija su naletjeli na minu. Husnija Hodžić je odmah preminuo, dok su se liječnici u sisačkoj bolnici dva tjedna borili za Nurijin život. Na kraju nisu uspjeli.

Njih dvojica povisili su crnu brojku stradalih od mina na području Mošćenice na trinaest, od kojih je osmero ljudi poginulo što Mošćenicu, koja broji oko tri i pol tisuće stanovnika, svrstava među hrvatske rekordere po broju stradalih od mina. Na kraju Ulice kralja Tomislava nema kuće iz koje netko nije nastradao. "Pa kako ne bi kad su mine odmah uz kuće. Eno tamo su čovjeku obnovili kuću odmah uz minsko polje. Dođe putićem do kuće, pogleda je i vrati se. Neće ni da čuje da se useli", objašnjava nam Marinko Šolaja pokazujući na kuću koja se nalazi uz šumu. Njemu, za razliku od drugih Mošćeničana, ne pada na pamet približavati se šumi. Ostali, posebno stariji, svakodnevno odlaze u šumu.

"Valjak za farbanje"

Tako, na primjer, umirovljenica Bara Matajić od 1996. godine svakih nekoliko dana hoda nesigurnim šumskim puteljcima. "Znam da ima mina, ali šta ću. Ima ih svuda. Baš kad sam jednom sa sestrom išla skupljati kestene, vidjela sam nešto i kažem sestri: Vidi kako lijep valjak za farbanje. Skoro sam ga uzela u ruku. U zadnji čas sam shvatila da to nije valjak, nego mina. Znam da nije pametno hodati tamo, ali što da radim. Mi živimo uz šumu i navikli smo ići tamo. Nemam penzije, a stari dobije tek hiljadu i četiristo kuna. Moramo živjeti. Nekako uvijek mislim da se meni neće dogoditi. A ima ih, nije da ih nema. Evo, mogu vas odvesti do jedne velike. Mislim da je protutenkovska. Odmah je tu kraj puta", predložila je baka Bara, čiji prijedlog, usprkos nagovaranju, nismo prihvatili.

Minska polja su sastavni dio života Mošćeničana od 1991. godine kada je Mošćenica ostala izdvojeni poluotok pod kontrolom hrvatskih snaga. Tek nekoliko stotina metara od kuća bili su prvi vojni položaji koje je svaka strana štitila minama. Kako se na tom području izredalo više vojničkih smjena koje su postavljale mine, više nitko ne zna točan raspored minskih polja. "Kako bi tko došao, tako bi pobacao mine. Na početku smo imali planove, ali kako su samo na našoj strani mine postavljane barem tri puta, sumnjam da bilo tko može sa sigurnošću reći gdje je koja mina. A o strani gdje su bili Srbi nemamo pojma. Sve zajedno, ima barem pet redova mina u šumi kraj Mošćenice", kaže Husnija Hodžić, otac poginulog Husnije, koji je, kao hrvatski vojnik, i sam sudjelovao u njihovom postavljanju.

STOPA PO STOPA SMRTNOSTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA