OVISNOST SE LIJEČI TOLERANCIJOM
Saša PANIĆ
3. lipnja, 2004.

Jedna stvar je sigurna: svijet bez droga, nulti stupanj tolerancije i slične strategije, kakve je zagovarao Reagan i kakve sada zagovara Bush, iskazale su se ne samo kao neuspješne nego i kao kontraproduktivne. Države s takvom strategijom imaju više problema s drogom. Što je politika prema drogi tolerantnija i usmjerena k smanjivanju štete, manje je problema vezanih uz drogu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vito Flaker izvanredni je profesor i dekan Fakulteta za socijalni rad Sveučilišta u Ljubljani. Svojim mnogobrojnim projektima istraživao je razvoj dobrovoljnoga rada i socijalne adaptacije. Bavio se i problemima ovisnosti o heroinu u Sloveniji. U devedesetima je bio koordinator Tempusovih projekata u Sloveniji i BiH koji su se bavili studijima duševnoga zdravlja unutar zajednice. Objavljivao je u mnogobrojnim inozemnim publikacijama. Autor je knjiga “Otvaranje ludosti: uspon i pad totalnih ustanova”, “Živjeti s heroinom” (1. dio: "Društvena konstrukcija uživaoca u Sloveniji", 2. dio: “K smanjivanju štete”) i drugih. Potonje dvodijelno izdanje bilo je i jedan od povoda za ovaj razgovor. Premda su istraživanja koja su rezultirala tom knjigom vođena u Sloveniji, njezina korisnost svakako je šira.

- Profesore Flaker, zašto je droga društveni problem, zašto toliko histerizira društvo?

- Droge su uvijek bile, jesu i vjerojatno će biti važan dio svake civilizacije. Pa ipak, moglo bi se reći da su u industrijskome društvu zadobile poseban status, i to na dva načina: prvo, postale su industrijska roba, predmet robne razmjene, što ima svoje kupce, svoje tržište itd.; drugo, dobile su povlašten položaj na ravni kreiranja subjektivnosti. Društveni skandal postale su negdje krajem 19. stoljeća, i to pretežno u Engleskoj, a potom još više u Americi.

- Nije li im i literatura na neki način trasirala put?

- Ne samo da je trasirala nego je i uspostavila obrazac strastvenoga i opsesivnoga uživanja droge. Krajem 19. stoljeća naglašava se element razočaranja, a psihološki realizam postavlja droge i slične strasti, npr. Kockara kod Dostojevskog, kao nešto što vodi u osobnu propast. Proizveden je pojedinac koji treba pomoć društva i društvo koje je potrebno zaštititi pred tim zlom.

Osobna propast

- Što se događa u postindustrijskom društvu?

- Kapitalizam na kraju 20. stoljeća i s početka 21. stoljeća, koji sada doživljavamo, nužno treba 10-12 posto nezaposlenih, jer to povećava produktivnost i smanjuje cijenu rada. Osim toga, na crnim tržištima mogu se stvarati profiti koji su izvan regulative i koji lako kreiraju neke paralelne tokove kapitala, novca i moći, što je vrlo značajno za funkcioniranje takvoga sustava.

- Droge na izrazito destiliran način objedinjuju dva moralna imperativa današnjice, imperativ užitka i zabave te imperativ skrbi za zdravlje, što u slučaju heroina preuzima oblik samomedikacije.

- Naravno, droge su, a posebno heroin, odgovor na bitna pitanja. Ako pogledamo koje su danas najprofitabilnije industrije, vidjet ćemo da su to industrije koje se bave bolom i patnjom ili, s druge strane, užitkom i zabavom. Moja je teza da su yuppie i junkie vrlo slične figure, da su zapravo dvije strane iste medalje. Kod obojice se radi o tome da se čim prije dokopaju užitka, pa ipak jedan završava na dnu, a drugi na vrhu, odnosno negdje pri vrhu. Ako je klasični kapitalizam zapovijedao odlaganje užitka, a glavni moralni imperativ bio raditi, a ne uživati, onda je u novome kapitalizmu užitak jedan od bitnih imperativa.

OVISNOST SE LIJEČI TOLERANCIJOM
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.