Ivo BANAC
PROTIV MOČVARE
MODELIRANJE OPOZICIJE
3. lipnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zvuči neobično, ali izgleda da su u Hrvatskoj neke stvari ipak bolje postavljene nego na Zapadu. Tako nas izvještava Jurica Pavičić, koji je zamijetio da “iz blagodati /hrvatskoga/ apaurinskog konsenzusa” možemo vidjeti kako u SAD-u, zapravo, “konsenzusa više nema – Amerika se vratila u tridesete, u vrijeme predruzveltovskog jaza”. Štoviše, imamo znatne prednosti i prema Italiji, koja je pod Berlusconijem postala “javna europska sablazan”. Sve suprotno od nas. Felix Croatia!

Što god mislili o Pavičićevoj raščlambi novog hrvatskog političkog prostora, ne možemo se složiti s njegovim zaključkom kako “Hrvatska polako ulazi u onu grupu sretnijih zemalja u kojima oko strateških pitanja više ne postoji dubinska nesloga”. Problem je u tomu što Pavičić pledira za politiku kao “natjecanje profesionalnih političkih elita”, dakle za depolitizaciju društva u kojemu će dubinsku slogu ionako raspoređivati “eksperti” (Jutarnji list, 29. svibnja). Tako bismo se, na sreću naših apolitičnih snobova, riješili onog mučnog i zahtjevnog angažmana koji je intelektualce zaokupljao u zlim vremenima, tamo negdje od prosvjetiteljstva do Sanadera. Umjesto borbe “antipolitikom” protiv represivnog pseudokonsenzusa mogli bismo se boriti “konsenzusom” protiv politike. Štoviše, onda nam ne bi bile potrebne ni povremene intervencije “naroda”. Kraj politike! Umjesto političkih diskusija išli bismo u Getro da zaigramo “Kupnju na kvadrat”. Šinjorina, imate li još jedan apaurin za konsenzus?

Politika, dakako, pretpostavlja borbu mišljenja i programa, a ne promicanje konsenzusa po svaku cijenu. Zato je u demokraciji opozicija potrebna. Kad se tvrdi da u Hrvatskoj danas nema opozicije, štoviše, da je opozicija nepotrebna, onda se, često nesvjesno, predlaže povratak u partijsku državu. No, ima tu i svjesnog povratka na domaću varijantu partijske države, ideju o nestranačkom karakteru samoupravne “demokracije”. Upravo suprotno, demokracija čezne za opozicijom i kritikom, za artikulacijom interesa, a ne za njihovom marginalizacijom. Zato je vrlo važno pristupiti novom modeliranju hrvatske politike u ovoj zadnjoj fazi sanaderovske euforije. Kriza nove vlasti već je pred vratima. U ovom trenutku je teško predvidjeti kako će se ona reflektirati u samom HDZ-u, hoće li Sanaderov prodor u centar izazvati gubitke na desnici. No, bilo kako bilo, kriza nove vlasti neminovno mora prekinuti drobljenje opozicije, one opozicije koja je povezana s bivšom koalicijskom vladom.

Sve stranke bivše koalicije, osim HSS-a, u ovom trenutku traže uporišta za novi opozicijski zamah. HSS je iznimka, jer je Tomčićeva stranka jedina iz redova bivše opozicije koju HDZ želi preuzeti. Razlog tomu je Tomčićeva dugogodišnja konkurentska populistička politika (nekad “lijeva”, ali uglavnom desna), koja je prepoznatljiva zbog toga što je izrazito protueuropska. U trenutku kad populizam raste u istočnoevropskim zemljama koje su upravo ušle u EU (poljska populistička stranka Samoobrona, koja je počela kao pokret malih seljačkih posjednika, obećava porast socijale, veće državne rashode u javnim radovima i prekid privatizacije državne industrije) HDZ-u ne odgovara kontinuitet njegove domaće inačice, posebno kad se HSS, nakon izbornog kraha, bori za upravo populističku prepoznatljivost.

PROTIV MOČVARE: MODELIRANJE OPOZICIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.