Kolumne

reklama

NAVIGACIJA

Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Kultivator

Glazba

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma

Stranica obnovljena:
3. lipnja, 2004.

Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
ZGUBIDANI HRVATSKE SATIRE
3. lipnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Po umjetničkoj kvaliteti na razini smo europskoga kazališta”, trijumfira u Večernjaku (od 27. svibnja '04.) dramaturginja i selektorica hrvatskoga festivala satire Željka Udovičić, mada će daljnji njeni analitički reci pokazati da dotična i nema baš puno razloga za hvastanje ni glede satire, niti njene umjetničke razine. Ali, bit će da je važno istaći i u svakoj prilici izdeklamirati to naše hrvatsko nesretno “europejstvo”, s kojim smo više dodijali i bogu i čovjeku, samo ga Europa nikako ne prepoznaje. Isto je u politici, ekonomiji, diplomaciji i kazalištu: podcrtavati stalno tu našu umišljenu differentiu, kako bismo se - to mi mislimo - u startu mogli razlikovati od naše balkanske braće. A Europa za nas i ne haje, osim što nas povremeno ultimativno izvijesti da joj hitno u kavezu pošaljemo nekog našeg opjevanog narodnog junaka.

No, kako stoji stvar sa satirom u Hrvata? Iako nije razvidno po kojem je kriteriju dotičnoj uopće dana privilegija da bira (pisac li je, kritičar li je?), ona će se javno podičiti kako je “izabrala 18 predstava, od koji će se na festivalu izvesti čak dvije Ionescove Instrukcije. Pazite sad: dvije Ionescove Instrukcije na festivalu hrvatske satire! To vam je kao kad bi Nijemci festival nacionalne komedije održali u znaku dva izvođenja Molierea! No čudni su ti putevi našega europejstva, ponekad i strmi i nepredvidivi. “Odlučili smo”, zaključuje selektorica kategorično i u majestetskome pluralu, “dane posvetiti Ionescu”. A zašto Ionescu? Pa valjda zato što njegova djela satirično govore o hrvatskoj stvarnosti. Ali, tko će povući tu granicu?

“Granica je teško odrediva i mijenja se s obzirom na okolnosti i vrijeme u kojem živimo. Ove godine više se ističe satira, a manje komedija, što nije bio slučaj prethodnih godina. Mislim da je to odraz okolnosti. Poslijeratno vrijeme morali smo prebrođivati smijehom koji je uveseljavao”, čudno teoretizira ova vedra selektorica, mada se ne zna ni tko se to smijao ni koga je uveseljavao taj smijeh u vremenima nacionalizma i kuge. Kakav smijeh? Naš smijeh jedino je Galgenhumor, rekao bi Krleža. Smijeh pod vješalima, to je specifičnost hrvatskih dana (satire), više no činjenica da taj fantomski smijeh poraća “ukazuje na mane društva i pojedinaca zarobljenih u okolnosti”. Ali, kakve opet okolnosti?

“Dani su posvećeni Eugeneu Ionescu, pa će ih stoga otvoriti Slovensko mladinsko gledališče”, obrazlaže selektorica te “okolnosti”, uvjerena da je Ionesco slovensko-hrvatski pisac, nešto poput Stanka Vraza. Potom akceptira to općeslovensko satirično (“alpsko”?) hrvatstvo: “Slovenci dolaze i s Hadžićevim 'Državnim lopovom'. I na koncu: Stižu i dvije predstave iz Srbije i Crne Gore. U konkurenciji su 'Anđeli Vavilona' hrvatskoga dramatičara Mate Matišića, u izvedbi Pozorišta mladih iz Novog Sada. Kerempuh se, veli dalje ona, nadmeće i s 'Balkanskim špijunom', prvom predstavom srpskoga dramatičara (Dušana Kovačevića) postavljenom u Hrvatskoj poslije rata. Izvan konkurencije, festival zatvara beogradska Zvezdara teatar, također s Kovačevićevom predstavom, 'Kontejner sa pet zvezdica'."

I na koncu: “Ovaj festival obilježavaju suvremeni hrvatski pisci. To svjedoči da autori imaju potrebu progovoriti o ovom našem sada”. Točka. Za kraj razgovora ostaje još samo pitanje: Koji su to suvremeni hrvatski pisci što obilježavaju ovo naše sada i Festival, ako se on održava u znaku Eugenea Ionesca, i Dušana Kovačevića? I drugo - da se Festival ne bi smio “kontekstualizirati stranim klasicima i suvremenicima svjetske komediografije”, prije no što se na njemu predstavi - hrvatska satira.

NASLOVNICA