Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
VJEŽBA
3. lipnja, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U jednoj od svojih uobičajeno dramatičnih najava, prokrkljanih basom Šaljapina s bronhitisom, novi podstanar trećeg kanala preporučio nam je mračnu priču dvoje životnih suputnika: “Glehedajte sahamo na RTL teheleheviziji, o rohoditeljima koji su izgubili svoju dvahanaestohogodišnju kćihiii...” Kćer, budalo! – prekinuo je gledatelj sipljivo talambasanje iz spikerske kabine, zaboravljajući na trenutak stradanje onoga oca i majke. Roditelji su izgubili dijete, jadni, a RTL gramatiku. Kao i ostale naše telke, uostalom; prije su govorile “kćer” u nominativu, sada “kći” u akuzativu. Izvući neukog TV-pregaoca iz jedne zablude, kako vidimo, znači uvući ga u drugu. Od ove generacije možda je suvišno očekivati da stekne whole picture o sklanjanju njoj nesavladive imenice. To ostaje izazov novome naraštaju koji će je za pet do deset godina vjerojatno imati u malom prstu, uzduž cijele deklinacijske skale. Ali tko će se tada uopće sjećati dvoje nevoljnih koji su jednom davno oplakivali – ne kći nego kćer?

Usput govoreći, najavljenu emisiju poslije nisam gledao, no logično je pretpostaviti da tragedijom pogođeni starci ne umiju naći utjehu, kao ni RTL padež.

Možda ćete se iznenaditi” – počeo je proročanski Danko Družijanić i nastavio mucajući, kao da mu je neugodno – “ali po podacima Državnog zavoda za statistiku živimo sve bolje.” Hm, reče gledatelj zavlačeći prste u temeljito proluftanu lisnicu, da se nije štogod stvorilo u njoj? Magijom statistike, to će reći, koja je u maniri zapovjednika Piccarda onamo eventualno teleportirala deset-dvadeset kuna. Nije, a i penzići su svejednako obilazili oko kontejnera pred kućom, podrapana tura. Da gledaju “Dnevnik”, doznali bi kakav gala život vode, s tendencijom poboljšanja.

Ovaj zabavni skeč naše vodeće humoristične emisije, u kojem su se nabrajale sve niže cijene, rast zaposlenosti, povećanje proizvodnje i slične provjerene dosjetke, nitko od nas nije ni pokušao demantirati izravnim telefonskim javljanjem, jer ako u središnju informativnu emisiju ne puštaju Hebranga, gdje bi vas ili mene. Nije ni trebalo, doduše, jer se “Dnevnik” pet minuta poslije demantirao sam, prilogom prikazanim u povodu Dana Zagreba. I gle. Korupcija u gradskoj vlasti, nezaposlenost, povećanje cijena, životarenje na rubu gladi... što je neki dešperatni starček sažeo kratkom rečenicom: “Sve gore i gore.” Nekad smo pesimista definirali kao optimista s iskustvom; nakon nedjeljnog “Dnevnika” čovjek bi ga prozvao optimistom sa zagrebačkom adresom.

Ali što ćemo s onim prije? Prvo jedan prilog naslika zemlju kao zalaufanu kočiju, a te metak-taljige valjda bi morala vući upravo metropola. Po drugome, pak, ispada da cjelinu tegli nitko drugi do polukrepano kljuse! Ili Zagreb za statistiku nije dio Hrvatske, ili u Dankovoj koncepciji doista jebe lud zbunjenog.

Uoči početka prijateljske utakmice između Hrvatske i Slovačke, a to je onaj paradoksalni trenutak u kojem nogometaši češkaju jajca uza zvuke himni, osupnula je melankoličnost slovačke službene melodije. Države većinom imaju kudikamo brže, poletnije – usuđujem se reći - oholije svečane pjesme. Pa i mi, a Talijane njihova čak lagano vabi na strojev korak. Takvom je skladana da bi mogle ponosno podrhtavati puste rojte, gajtani i perjanice na bersaljerskim, karabinjerskim i inim odorama. Ili šminkerske gege na reprezentativcima, kad krene džepni biljar. Slovaci su si pak odabrali da en gros stoje mirno pod nekakvim žilorezom podravskog prizvuka, koji zvuči kao “Mamica su štrukle pekli”. Hoće li im igra biti veselija od himne, sa strahom smo se pitali, to prije što se jedan od stupova slovačke obrane odazivao na prezime Zabavnik? Ako je bek entertainer po porijeklu, možeš misliti koliko će onda napadači potkubavati Pletikosu.

STROJ ZA MAGLU: VJEŽBA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.