TRG OVCI
Viktor IVANČIĆ
1. srpnja, 2004.

Baražna aktualna rasprava, s jednim upadljivo preskočenim pitanjem – zašto uopće trg? zašto spomenik? – između ostaloga pokazuje da manija veličine nije samo rezultat nametnutih državnih ili ideoloških strategija, već i mentaliteta koji svojoj prosječnosti uvijek daje veću važnost nego što se to uobičajeno smatra pristojnim. A to je onda plodno tlo da se izazove nacionalna drama oko krucijalnog problema Vrhovnoga Spomenika, jer – manija obično rađa svoga manijaka

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Smrt i Tito omeli su Franju Tuđmana da sam obavi ono oko čega njegovi nasljednici godinama bezuspješno petljaju. Smrt jer je došla prerano, a Tito jer se mlađi Zagorac nije usudio nasrnuti na jačega protivnika. Dapače, smislio je ideju takozvane hrvatske pomirbe ne bi li uspostavio zakon spojenih mitova i do maksimuma iscrpio resurse stoljetnih laži. Projekt se pokazao odviše romantičnim, jer nije računao s natjecateljskim duhom, kojega ovaj narod voli njegovati uz obilnu potrošnju ožujskoga piva. Kazna ga je sustigla posthumno: već petu godinu Tuđmanovi preživjeli sunarodnjaci ne znaju što bi s njegovom spomeničkom ostavštinom.

Ako ćemo pošteno, na djelu je nevjerojatna nepravda: mramorne i brončane statue Oca Države – najčešće u smjeloj formi monumentalnih karikatura – niknule su diljem ruralnih hrvatskih prostora, zatičemo ih u pitoresknim prijebinama i općinama s teškoćama u razvoju, ili negdje uz cestu, gdje putnik namjernik staje isprazniti mjehur i okrijepiti se pohanom piletinom iz portapaka, ali ne i u većim gradovima, a naročito u metropoli, simboličkome središtu države. Kada padne Zagreb, past će i sve ostalo! – rekli bi Hajdukovi navijači i pripadnici Prve proleterske.

Pobuna mladunca

Friški prijedlog zagrebačkog Odbora za imenovanja ulica i trgova da se Trgom Franje Tuđmana ubuduće naziva sadašnji Trg maršala Tita isprva mi se učinio jako zgodnim. Jedan manje! Svaku priliku kada jedan okamenjeni tiranin istisne nekoga drugog valja pozdraviti i iskoristiti, jer se količina aveti barem ne umnožava. Ostajemo na istom. Spašavamo žive glave. Poznati su slučajevi da se, stiješnjeni povijesnim veličinama, čitavi narodi pretvaraju u nacionalne manjine.

Onda sam razumio da se Tito ustvari s aktualnog staništa treba iseliti na Rooseveltov trg, dok bi Tuđman zauzeo njegovo mjesto. Zašto? Zato što je sadašnji Titov, a budući Tuđmanov trg ipak ljepši, a uz to i važniji, tu su "simboli hrvatske državnosti" (Hrvatsko narodno kazalište i Sveučilište, koji u smislu simbola državnosti postoje već punih četrnaest godina!), sve same ključne reference čije bi previđanje ozlovoljilo široke narodne mase, dok se odaju navijačkim strastima i terevenče uz kartone malog ožujskog.

Međutim, tu se ispostavlja nerješiv urbanistički problem: kamo sa spomenikom? Na Titovu trgu, naime, nema mjesta za spomenik, naročito tako velikoj povijesnoj figuri kao što je Tuđman (osim da nekako izroni iz Meštrovićeva zdenca, s lopočem na nosu), a spomenik je krajnje nuždan, pa se pobunio i poglavarkov najstariji mladunac, tvrdeći da bi bila riječ o prljavoj izdaji tatine volje.

U skladu s idejom pomirbe, rješenje se nameće samo po sebi: Tuđmana useliti na Titov trg, Tita iseliti na Rooseveltov, Roosevelta trajno likvidirati (da je Lincoln bilo bi to lakše izvesti, u svečanoj loži HNK), a onda Tuđmanov spomenik posaditi na budućem Titovu trgu, bivšem Rooseveltovu. Ideja na spomenutom Odboru nije ni razmatrana, vjerojatno zbog straha da bi stanoviti simbolički kaos mogao zbunjivati strane turiste. Strah je, naravno, bezrazložan, jer u odnosu na broj stanovnika stranih je turista u Zagrebu oduvijek bilo malo, ne računamo li njemačke okupacijske trupe koje su se tu ionako osjećale kao doma.

TRG OVCI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.