|
FERAL U NORVEŠKOJ, MONARHIJI S ČUDNIM SHVAĆANJIMA KULINARSTVA, LJETA, SPOMENIČKE BAŠTINE, DANA I NOĆI
ZEMLJA BEZ MRAKA
Vladimir MATIJANIĆ
1. srpnja, 2004.
Norvežanima manjka borbenoga duha. Vidi se to i na ulicama punim spomenika lišenih ratničkoga žara i pravedničkog zanosa. Njihovi heroji su slikari, književnici, liječnici, zbog njih se postavljaju postolja, njih se odlijeva, oni gledaju u Ibsena i Muncha, a ne u, recimo, Francetića. To za posljedicu ima neobično mlak odnos prema svakovrsnim nepravdama. Tako, primjerice, od 1853. godine u Norveškoj je ubijeno tek devet policajaca
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Na dan kada je moja domovina postala punopravnim članom biranog društva zemalja koje će jednoga dana možda postati punopravne članice Europske unije, imao sam jedinstvenu prigodu naći se u avionu koji je rijetku skupinu mazohista vodio iz ove sve perspektivnije i vedrije zemlje u jedan od rijetkih preostalih mračnih europskih zakutaka gdje još nije doprla ni Unija, ni čarobnost pojma avis, gdje ne znaju što znači grabiti krupnim koracima prema zajednici slobodnih naroda Staroga kontinenta, ni tko je Miomir Žužul; bila je to, dakle, prigoda otići iz srca Europe, njezine biti, srži, u kraj koji je čak i geografski na europskoj margini. Riječju, bilo je to putovanje u Norvešku.
***
Putnik dospio iz srca Europe, točnije iz zemlje gdje je kreirana kravata, izumljena penkala i izmišljena teorija da se na njezinim dvorovima escajg koristio još u davna doba dok su ostali europrimitivci meso trgali golim rukama i zubima, u Norveškoj će se osjećati kao da je stigao s drugog planeta. Utabori li se, primjerice, u Lillehammeru, gradiću poznatom po Olimpijadi održanoj 1994. godine – iako nacionalno ponosniji Norvežani drže da je olimpijski pokret postao poznat samo po tome što su se Igre održavale i u njihovoj zemlji – putnik će ostati neugodno iznenađen mnogim pojavama. Primjerice, potpunom odsustvu ćudorednih normi što vikendom ima za izravnu posljedicu susret s velikim brojem pripitih osoba oba spola; može mu se, pak, dogoditi i nešto znatno malignije: da se svojim očima - a ne daj Bože i osobnim primjerom - uvjeri kako duboko i daleko znaju ići neke državljanke i državljani ove zemlje u liberalnom poimanju seksualnosti.
***
Za ukus došljaka iz opisanog kraja Norvežanima nedostaje životnosti. Trava u njihovim dvorištima jednoobrazno je pokošena, na njoj nema djece, ni ostataka roštiljanja, ni tragova prolaska životinja. Ulice njihovih gradića – pretpostavimo li da je Lillehammer tipičan norveški gradić – prostrane su i čiste bez ispljuvaka, papirića, zgaženih mačaka, frustriranih radnika i olupina automobila. Tek po pločnicima u manjim skupinama ispred kafića stoje pušači kojima je nekakav novi zakon uskratio pravo na sisanje cigareta u zatvorenim prostorima. Norveški zrak ne zaudara na nepokupljeno smeće, vlakovi su im brzi, točni, osvijetljeni, neišarani, kondukteri ljubazni i strpljivi, putnici tihi, ne pljuju, iz torbi ne izvlače kokošje meso upakirano u oznojene i prozirne plastične vrećice, a plastične čaše iz kojih ispiju kavu bacaju u kante za otpatke!? Na periferiji njihovih gradića potpuna je tišina koju remete tek zbunjene ptice i poneko od Norvežana s normalnim imenima. Posebno šokira potpuno odsustvo kulture pišanja po javnim površinama. Nakon kiše možete šetati parkom i pored živica koliko hoćete, vaše nosnice neće registrirati topli miris amonijaka koji isparava s travnatih površina rodnog kraja nakon svakog pljuska.
ZEMLJA BEZ MRAKA
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
|
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|
