ZDRAVO, MANIJO...
Karmen LONČAREK
1. srpnja, 2004.

Nikad u povijesti ljudske vrste nismo živjeli dulje, bili zdraviji, sigurniji; nikad naša hrana nije sadržavala manje bakterija i štetnih tvari. Amerikanci jedu genetski modificiranu hranu već više od desetljeća, no među njima nije primijećena povećana učestalost ljudi s krilcima, ljuskama ili perajama. Kako je onda moguće da s nikad većom zebnjom gledamo u svoj tanjur tražeći što je u njemu sve kancerogeno i opasno za zdravlje, i zašto sa strahom čitamo etikete na omotima s hranom?

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Zdravlje je najveće bogatstvo. Svatko je sam čuvar svog zdravlja. Ono si što jedeš.” Javno-zdravstveni plakat jednog domaćeg ministarstva poručuje: “O svom zdravlju odlučujemo sami.” Gotovo da nema čovjeka koji se ne bi svim srcem složio s ovim tvrdnjama. Međutim, kad se država i pojedinac počnu svesrdno slagati u nečemu, razumnom čovjeku u glavi zazvoni alarm, pa čak ako i ne zna da je udarni slogan njemačke nacističke partije NSDAP tridesetih godina prošlog stoljeća bio "Gesundheit ist Pflicht” (Zdravlje je dužnost).

Ostali poučni plakati istog ministarstva poručuju, primjerice, da dnevno moramo popiti osam čaša vode, jesti mnogo voća i povrća, ne smijemo pušiti, niti voziti pijani, nevezani sigurnosnim pojasom ili prebrzo. Plakat koji nas potiče na pijenje osam čaša vode, nažalost, ne tumači koje su dobrobiti pijenja baš tolike količine. Razuman čovjek mora se upitati kako smo uopće opstali kao biološka vrsta pijući tek koliko smo žedni, a ne osam čaša kako savjetuje plakat. Također se mora pitati zašto nadležno ministarstvo nije jasnije i glasnije navelo da je vodovodna voda jednako dobra i zdrava kao i neusporedivo skuplja flaširana voda koja je preplavila trgovine.

Prehrana s mnogo voća, povrća i nemasnog mesa koju jedno domaće ministarstvo preporuča dokazano je zdrava, međutim drugo ministarstvo ne pokazuje želje da se odrekne poreza na zdravu hranu, niti treće ministarstvo nastoji razviti jeftinu proizvodnju zdrave hrane. Problem pušenja još više zbunjuje i još je čudnovatiji od pitanja zdrave prehrane. Naime, dok jedno domaće ministarstvo plakatima i natpisima na cigaretnim kutijama upozorava građane da je pušenje duhana štetno, drugo ministarstvo ubire masni porez na taj isti duhan, a treće, pak, novčano potiče proizvodnju duhana.

Zanemarene činjenice

Preporuke o sigurnoj vožnji umjerenom brzinom, u trijeznom stanju i osigurani pojasom daju se gdje god je doprla globalizacija i zaista su razumne. A opet, čovjek se mora začuditi zašto država ubire to veći porez što je prodano vozilo snažnije, i zašto ikoja država uopće dopušta prodaju vozila koje razvija brzinu dva i pol puta veću od najveće dozvoljene. U našoj zemlji, pak, dodatno zbunjuje to što oni koji bi imali biti primjerom, naime prometni policajci i instruktori vožnje, nisu osobito revnosni u vezanju pojasa. Pomalo zbunjuje i činjenica da država prihoduje na posebnom porezu na alkohol. Država, dakle, brigu za građane izražava tako što prihoduje na onome što građanima škodi, naime: duhanu, alkoholu, brzim vozilima. Proizvodnju duhana čak i potiče, i to po svoj prilici ne prihodima od servisiranja klingonskih letjelica, već vjerojatnije novcem svojih poreznih platiša.

Nešto nam je promaklo: u jednom trenutku briga za zdravlje prenesena je posve na pojedinca. Zdravlje je privatizirano. Ako je pojedinac posve odgovoran za svoje zdravlje, znači da je odgovoran i za svoju bolest. Drugim riječima: žrtva je sama kriva za ono što ju je zadesilo.

Koncept samoskrivljene bolesti koji žrtvi određuje i kaznu, udomaćio se i u nas. Nedavno je u visokim krugovima domaćeg zdravstva razmatrana mjera da se lijekovi za bolest visokog krvnog tlaka i povišene masnoće u krvi moraju plaćati, jer je oboljeli sam kriv za njih i može ih promijeniti stilom života. Prava je istina da ima vrsta bolesti visokog krvnog tlaka i povišenih krvnih masnoća na koje se ne može djelovati prehranom niti načinom života jer nisu posljedica nezdravih navika, već su urođene. Koncept samoskrivljene bolesti zanemaruje i činjenicu da se oboljeli mogu loše hraniti i malo kretati zato što ih nagone i opći životni uvjeti, primjerice, nezaposlenost, nezadovoljstvo na poslu, niski prihodi, niska zdravstvena prosvjećenost. Zdravizam također zanemaruje društvene utjecaje na zdravlje kao što su, primjerice, zagađenje, mediji, državna uprava, a na koje pojedinac jedva da može utjecati.

ZDRAVO, MANIJO...
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.