PORNOGRAFIJA NA PONORNICI
Bojan MUNJIN
1. srpnja, 2004.

Možemo odmahivati rukom koliko hoćemo, no predstava "XXX", skaredna kakva jest, pogađa točno u središte fenomena ne samo planetarnog online zanimanja za seks već i domaćeg sveprisutnog ljigavljenja pri čemu je seks samo neposredan povod. Mislim na erotsku video-histeriju koja je zadnjih tjedana u Hrvatskoj bila aktualnija nego bilo koje prvorazredno socijalno ili političko pitanje

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Eurokaz koji već osamnaesti put dolazi u našu malu varoš, po običaju uzbuđuje duhove mirnih građana i okuplja bjelosvjetske trupe novog kazališta. Prije završnog popisa strahota i konačne procjene štete za javni red i moral koje Eurokaz u pravilu prouzrokuje, posvetit ćemo se u ovom trenutku samo njegovim ovogodišnjim zvijezdama: trupi Societas Raffaello Sanzio iz Casene i njihovoj predstavi Tragedija Endogonidia, kao i španjolskoj La Fura dels Baus i njihovoj predstavi XXX.

Societas Raffaello Sanzio, koja već četvrti put gostuje na Eurokazu, grupa je radikalnog raskida s tradicionalnim kazalištem, koja kroz bolnu igru simbola, priziva duhove čovjekove sudbine u kojoj ritual, nasilje i svetost igraju centralnu ulogu.

Tragedija Endogonidia, predstava bez riječi, zamišljena kao slikovnica ledenih prizora, oštrih i jezovitih znakova, govori u rasponu od rođenja do smrti, o izgubljenosti čovjeka u svijetu koji je u svojoj savršenosti ljudskoj jedinki postao sve neprijateljskiji. Scenografija mramorne kocke, s neonskim svjetlima, bez prozora, toliko slična planetarnom ambijentu stakla i željeza kakvog business-centra, kongresne dvorane, ludnice ili aerodroma, mjesto je samoće, straha i nasilja. Pogled besprijekorno odjevene čistačice, usput crnkinje, koja u prvoj sceni nakon što nepodnošljivo sporo pere do bola ulašteni pod, tupo zuri u publiku, govori o svijetu u kome smo od devet do pet robovi sofisticirane kombinacije razvoja koji je otišao do vraga i čovjeka koji se oteo kontroli svoje vlastite biti.

Plutajuće biće

Iako je problem otuđenja star kao i čovjek sam, redatelj ove predstave Romeo Castellucci ne lamentira već točno upire prstom u tu digitalnu bešćutnost kapanja vremena, ne kuka već vrlo dobro zna da sa svijetom danas stvari ne stoje dobro i da je on izgrađen na veseloj odsutnosti tragičnog osjećaja i bilo kakvog pročišćenja. U njemu je čovjek plutajuće biće bez zajednice koja se raspala i koji je izgubio vezu s vremenom, vlastitim smislom, izazovima, naporima i nadama. Nakon stoljeća ratova, bolesti i neznanja, u dosanjanoj kocki apsolutne sigurnosti i komfora - nesigurni su svi. Mramornim bjelilom defiliraju djeca, žene i odrasli, iskrivljeni od životne strogosti, a starci ne umiru već nestaju, usisani u ništavilu.

Tragedija Endogonidia, uz glazbene efekte koji tuku po koštanoj srži, kulminira dugačkom scenom divljačkog batinanja koju izvode dvojica muškaraca u hrvatskim policijskim uniformama nad čovjekom koji se usred tog higijenskog savršenstva valja u vlastitoj krvi i umire u vreći za smeće. Onako kako tuče hrvatska policija, kao da nam je želio sugerirati Castellucci, mila je majka u odnosu na brutalnost, verbalnu, fizičku, mentalnu, arhitektonsku i duhovnu u koju se izrodio ovaj svijet. Jedino se još možda šestomjesečna beba, koja se u drugoj sceni, uz nijemi uzdah publike, igra usred te velelepne pustoši, nesvjesna sebe i svoje uloge, može u svojoj slobodi i dobroti suprotstaviti nečemu, tako strašnom, što se, ne znamo kako, dokotrljalo sve dovde.

PORNOGRAFIJA NA PONORNICI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.